Osnove sustava Europske unije

Europska unija je regionalna organizacija europskih država kroz koju članice ostvaruju zajedničke ciljeve kao što su uravnotežen gospodarski i društveni razvoj, visoka razina zaposlenosti, te zaštita prava i interesa građana. Europska unija više je od konfederacije država, ali nije ni federacija, zapravo predstavlja novu strukturu koja ne pripada niti u jednu tradicionalnu pravnu kategoriju. Razlozi osnivanja su stvaranje uvjeta za trajni mir na europskom prostoru, nakon Drugog svjetskog rata, te novog poretka utemeljenog na zajedničkim interesima i na ugovorima koji jamče vladavinu prava i jednakost među svim državama.

Danas Europska unija ima 27 država članica: Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Danska, Irska, Grčka, Portugal, Španjolska, Austrija, Finska, Švedska, Cipar, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka, Slovenija, Bugarska, Rumunjska i Hrvatska.
 
Status država kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji imaju: Crna Gora, Island, Makedonija, Turska i Srbija, dok status potencijalnih država kandidatkinja imaju: Albanija, Bosna i Hercegovina i Kosovo. 
 
Neke države nisu članice Europske unije no sudjeluju u tzv. Europskom ekonomskom prostoru: Norveška, Island i Lihtenštajn (članice EFTA-e). Europski ekonomski prostor stvoren je 1994. radi stvaranja jedinstvenog tržišta na kojemu bi se poštovala sloboda kretanja ljudi roba, usluga i kapitala, a državama EFTA-e je omogućeno sudjelovanje na jedinstvenom tržištu bez punopravnog članstva u Europskoj uniji.

Neki simboli predstavljaju zajednički europski identitet:

• europska putovnica (u uporabi od 1985.)
• europska himna (Beethovenova „Oda radosti“)
• europska zastava (krug od 12 zlatnih zvijezda na plavoj podlozi)
• Europske vozačke dozvole - izdaju se od 1996. u svim državama članicama
• Europska unija je prihvatila moto „Ujedinjeni u raznolikosti“, a 9. svibnja obilježava se kao Dan Europe
• od 1. siječnja 2002. u većem broju država članica Europske unije uveden je euro kao platežno sredstvo (većina europljana vodi račune i štedi u eurima, cijene su izražene u eurima, potrošači mogu uspoređivati cijene izravno od zemlje do zemlje).

Zahvaljujući Schengenskom sporazumu (kojem bi na kraju trebale pristupiti sve zemlje Europske unije), ukinuta je kontrola na većini granica između država članica, što građanima također daje osjećaj pripadnosti jedinstvenom zemljopisnom području.

Osnivački ugovori Europske unije su:

• Pariški ugovor (1951.)

Schumanova deklaracija predlaže uspostavljanje Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ), koja je postala stvarnost Pariškim ugovorom od 18. travnja 1951. Time je šest država osnivačica (Belgija, Savezna Republika Njemačka, Francuska, Italija, Luksemburg i Nizozemska) uspostavilo zajedničko tržište ugljena i čelika. U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata cilj je bio osigurati mir među pobjedničkim i pobijeđenim narodima Europe te ih povezati kao jednake suradnjom kroz zajedničke institucije. Ova Zajednica je ugašena na svoju pedesetogodišnjicu (2002.).
Robert Schuman, ministar vanjskih poslova Republike Francuske predstavio je svoj prijedlog formiranja Europske zajednice za ugljen i čelik, pod nazivom Shumanova deklaracija 9. svibnja 1950. tako da se na taj datum obilježava kao Dan Europe.

• Rimski ugovori (1957.)

Pored Pariškog i Rimskih ugovora postoji još nekoliko ugovora koji spadaju u tzv. primarno zakonodavstvo, to su:

• Jedinstveni europski akt (1986.)

Ovim ugovorom izmijenjen je Ugovor o EEZ-u i otvoren put za dovršetak jedinstvenog tržišta te proširivanje ovlasti Europske komisije (na nove politike: zaštita okoliša, znanost i tehnologija, socijalna politika) i Europskog parlamenta (postupak suradnje). Također, ovim ugovorom stvoreni su temelji za kasnije uspostavljanje Ekonomske i monetarne unije te Zajedničke vanjske i sigurnosne politike.

• Ugovor iz Amsterdama (1997.)

Ovim ugovorom se nadopunio ugovor iz Maastrichta odnosno zajednički suverenitet proširio na dodatna područja koja uključuju prava građana te bližu suradnju na društvenim pitanjima i politici zapošljavanja. 

• Ugovor iz Nice (2000.)

Potpisivanjem ovog ugovora otišlo se dalje u izmjenama dosadašnjih ugovora čime je unaprjeđen način donošenja odluka u Europskoj uniji, kako bi moglo nastaviti učinkovito funkcionirati i nakon priključenja novih država članica iz 2004. odnosno 2007.

• Lisabonski ugovor

Utvrđuje koje ovlasti pripadaju EU (pravila tržišnog natjecanja, monetarne politike Eurozone i zajedničke trgovinske politike), koje ovlasti pripadaju državama članicama (zdravstvo, obrazovanje, industrija) i koje su ovlasti zajedničke (unutarnje tržište, poljoprivreda, promet, energija).

Po prvi put, nacionalni parlamenti imat će izravan utjecaj na proces donošenja odluka.

Uvodi se nova funkcija Visokog predstavnika za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku EU koji predsjeda Vijećem EU za vanjske poslove (i potpredsjednik je Europske komisije), a zadaća mu je predlagati, provoditi vanjsku politiku EU (u ime Vijeća EU) i zastupati stajališta Unije na međunarodnoj razini.
EU dobiva pravnu osobnost – može potpisivati međunarodne sporazume. Pravno je regulirana mogućnost i način izlaska pojedine zemlje iz Unije.

Nekoliko institucija uključeno je u funkcioniranje Europske unije, a s obzirom na njihovu ulogu možemo ih svrstati u tri grupe.
 
Glavne institucije imaju iznimno važnu ulogu u procesu donošenja odluka na razini Europske unije kao i praćenja provođenja pravno obvezujućih i ostalih odluka. Pod glavne institucije Europske unije spadaju: Vijeće Europske unije, Europski parlament, Europska komisija, Europsko vijeće i Sud pravde EU (Europski sud pravde), Europska središnja banka i Europski revizijski sud.
 
Pomoćne institucije imaju važnu savjetodavnu ulogu u pripremi, donošenju ili provođenju pravno obvezujućih ili drugih uloga na razini Europske unije. Pod pomoćne institucije spadaju Europski gospodarski i socijalni odbor, Odbor regija, Europska investicijska banka i sl.
 
Postoji i niz specijaliziranih agencija koje su zadužene za provođenje određenih tehničkih, znanstvenih ili upravljačkih zadaća kao što su Europska agencija za sigurnost zračnog prometa (Köln, Njemačka), Europska zaklada za obuku (Torino, Italija), Europska zaklada za poboljšanje životnih i radnih uvjeta (Dublin, Irska) i dr.

Vijeće Europske unije (engl. Council of the European Union), uz Parlament, glavno je tijelo Europske unije za donošenje odluka. Zastupa interese i usuglašava prijedloge država članica.

Sastav Vijeća Europske unije
Vijeće čini 28 ministara vlada od kojih svaki predstavlja jednu državu članicu (koji će ministri sudjelovati na sastanku, ovisi o temi koja je na dnevnom redu: vanjska politika, poljoprivreda, industrija, promet, zaštita okoliša itd.)
Prema Lisabonskom ugovoru Vijećem za vanjske poslove će predsjedati visoki predstavnik Europske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku, a u drugim područjima će predsjedati ministar zemlje nositeljice rotirajućeg šestomjesečnog predsjedanja.

Ovlasti  
Vijeće i Europski parlament dijele zakonodavnu vlast te odgovornost za proračun sukladno „postupku suodlučivanja“. Vijeće također sklapa međunarodne ugovore o kojima je pregovarala Komisija. 
 
Način odlučivanja
Vijeće odlučuje o važnim pitanjima (npr. izmjene i dopune osnivačkih ugovora, pokretanje nove zajedničke politike ili članstvo u EU), od 2014. sustav odlučivanja se naziva 'dvostruka većina', odnosno odluke Vijeća trebaju potporu najmanje 55% država članica, koje pritom zastupaju najmanje 65% stanovništva Europske unije.

Europski parlament (engl. European Parliament) je izabrano je tijelo koje predstavlja građane Europske unije (od 1979. općim pravom glasa). Budući da je politički legitimitet tog tijela rastao, jačala je i njegova uloga u političkom i pravnom sustavu Europske unije. Sjedište Parlamenta je u Strasbourgu, a neka zasjedanja i sastanci parlamentarnih odbora održavaju se i u Bruxellesu. Dio parlamentarnih službi smješten je i u Luxembourgu.
 
Sastav i funkcioniranje
Lisabonski ugovor utvrđuje maksimalan broj zastupnika od 750, plus jedan zastupnik (koji predstavlja Predsjednika Europskog parlamenta) koji se biraju na mandat od pet godina. Raspodjela zastupničkih mjesta u Parlamentu ovisi o broju stanovnika svake države članice.
Iako se zastupnici biraju prema nacionalnim kvotama, oni na europskoj razini nisu politički organizirani na nacionalnom kriteriju, već prema političkim opredjeljenjima. Kao i svaki parlament, i Europski parlament djeluje kroz odbore. Njihov broj i područja koja pokrivaju prati područja nadležnosti Europske unije i trenutačno ih je 20.
Parlament zastupa interese građana Europske unije.
 
Ovlasti
Europski parlament ima nekoliko funkcija:

• zakonodavna funkcija - danas u mnogim područjima Parlament odlučuje ravnopravno s Vijećem, a postupak 'suodlučivanja' (istodobna suglasnost Vijeća i Parlamenta) je prema Lisabonskom ugovoru proširen na brojna nova područja, kao i na sklapanje međunarodnih ugovora
• politički nadzor nad Europskom komisijom - pri imenovanju i tijekom rada Europske komisije (ima ovlasti raspustiti Komisiju prihvaćanjem prijedloga o nepovjerenju)
• usvajanje proračuna - proračun predlaže Komisija, a zajednički ga usvajaju Parlament i Vijeće.

Trenutačni predsjednik Europskog parlamenta je Nijemac Martin Schulz.

Europska komisija (engl. European Commission) predstavlja treći dio institucionalnog trokuta koji vodi Uniju i upravlja njome. Temeljna zadaća Europske komisije je pripremanje i predlaganje propisa – izvršna vlast.
Komisija odgovara Parlamentu, a ako joj Parlament izglasuje nepovjerenje, cijela Komisija mora odstupiti s dužnosti. Komisija zastupa interese Europske unije kao cjeline.

Sastav
Europska komisija se sastoji od:

• političke razine (predsjednik i 28 povjerenika koji dolaze iz država članica)
• upravne razine, tj. opće uprave, odnosno, generalne direkcije (Directorates-General, često zvane skraćeno DG), glavno tajništvo na čelu s glavnim tajnikom Europske komisije, privremeni i stalni odbori stručnjaka savjetnika, ostale zajedničke službe i uredi.

Ovlasti

• pripremanje i predlaganje propisa - koje šalje drugim nadležnim tijelima (Vijeću i Europskom parlamentu) na odlučivanje
• izvršne i nadzorne ovlasti - Komisija donosi brojne provedbene propise koji omogućuju provedbu propisa Vijeća Europske unije, ima veliku ulogu u upravljanju zajedničkim politikama Unije  kao i proračunom tih politika. Komisija ima važnu nadzornu ovlast u odnosu na države članice time što ih može tužiti Europskom sudu pravde za povredu odredbi osnivačkih ugovora. Zbog toga se naziva i čuvaricom ugovora (i integracije).
• uloga u vanjskoj politici EU - očituje se u koordinaciji financijske i tehničke pomoći državama izvan Europske unije, vodi pregovore za članstvo u Europskoj uniji.

Sjedište Komisije je u Bruxellesu, a trenutačno je predsjednik Europske komisije Luksemburžanin Jean-Claude Juncker.

Europsko vijeće (engl. European Council) je političko tijelo i ima ključnu ulogu u usuglašavanju interesa i stajališta država članica, a s Lisabonskim ugovorom postaje institucija Europske unije.
 
Čelnici država ili vlada zemalja EU sastaju se najmanje dva puta u godini zajedno s predsjednikom Europske komisije kako bi raspravljali o pitanjima bitnim za Uniju, te dali političke poticaje za daljnje aktivnosti. Vijeće može donositi pravno obvezujuće akte (rijetko to čini).
 
Rotirajuće predsjedništvo zamijenjeno je funkcijom Predsjednika Vijeća EU s mandatom od najviše pet godina.

Sud pravde Europske unije (engl. The Court of Justice of the European Union) sastoji se od 28 sudaca i 8 glavnih odvjetnika koje sporazumno imenuju države članice na 6 godina, mogu biti ponovo imenovani. Sjedište Suda je u Luxembourgu.
 
Ovlasti
Sud osigurava poštivanje zakona u tumačenju, primjeni i provedbi Ugovora; odlučuje u slučajevima kad je neka država članica propustila djelovati u skladu s nekom od obveza preuzetim potpisivanjem Ugovora; provjerava podudarnost pravnih postupaka organa Unije sa zakonskim odredbama; odlučuje oko propusta u radu Europskog parlamenta, Vijeća ili Komisije.
 
Zbog preopterećenosti Suda, 1988. godine osnovan je Prvostupanjski sud Europskih zajednica (danas Opći sud). Sve do Ugovora iz Nice (2001. godina), ovaj je Sud djelovao kao pridruženo tijelo Europskog suda, a ne kao zaseban sud.

Europska središnja banka ima zadaću upravljati eurom (jedinstvenom valutom Europske unije), te je odgovorna za utvrđivanje i provedbu gospodarske i monetarne politike Europske unije. ESB je potpuno neovisna, a institucije Europske unije i vlade država članica moraju poštivati ovo načelo i ne smiju pokušavati utjecati na nju, niti na nacionalne središnje banke.
 
ESB radi s "Europskim sustavom središnjih banaka" (ESCB) koji pokriva svih 28 zemalja Europske unije. Međutim, samo 19 od njih je dosad usvojilo tzv. euro područje, a njihove središnje banke, zajedno s Europskom središnjom bankom, čine tzv. Eurosustav.

Europski revizijski sud je posebna kontrolna institucija Europske unije, koja ima pravo ispitivati sve prihode i rashode svih tijela koje je osnovala Unija, ukoliko to nije isključeno nekim ustavotvornim dokumentom. Revizijski (ili revizorski) sud kontrolira ispravnost i zakonitost, te regularnost svih transakcija.
 
Revizorski sud ima 28 članova koje imenuje Vijeće Europske unije, uz prethodno mišljenje Europskog parlamenta i djeluju potpuno neovisno.

Europski gospodarski i socijalni odbor ima savjetodavnu ulogu u procesu pripreme (Europska komisija) i donošenja odluka (Vijeće Europske unije i Parlament). Njegovi članovi predstavljaju razne interesne skupine koje zajedno čine „organizirano civilno društvo“, a imenuje ih Vijeće na mandat od četiri godine.
 
Odbor regija ima savjetodavnu ulogu u procesu pripreme (Europska komisija) i donošenja odluka (Vijeće EU i Parlament) a sastoji se od predstavnika regionalnih i lokalnih vlasti (predlažu ih države članice, a imenuje ih Vijeće na mandat od četiri godine).
 
Europska investicijska banka daje zajmove i jamstva za pomoć u razvoju manje razvijenih regija Europske unije te pomaže boljoj konkurentnosti malih poduzeća.

Proces donošenja odluka na razini Europske unije uključuje razne institucije Europske unije, međutim tri su glavne institucije koje sudjeluju u ovom procesu: Vijeće EU, Europski parlament i Europska komisija.
 
U načelu, Europska komisija predlaže novi pravni akt, dok Vijeće i Parlament usvajaju pravne akte prema pravilima i postupcima koji su propisani u ugovorima:

• postupak suodlučivanja – ovo je postupak kojim se sada donosi većina europskog zakonodavstva u kojem Parlament dijeli zakonodavnu ovlast s Vijećem;
• postupak savjetovanja – na temelju prijedloga Europske komisije, Vijeće se savjetuje s Parlamentom, kao i s Europskim gospodarskim i socijalnim odborom i Odborom regija;

postupak davanja pristanka – znači da Vijeće mora dobiti pristanak Europskog parlamenta prije nego li donese neke vrlo važne odluke. Pristanak je isti kao u slučaju savjetovanja, osim što Parlament ne može izmijeniti prijedlog: mora ga ili prihvatiti, ili odbiti.

Pravna stečevina Europske unije (franc. acquis communautaire) skup je prava i obveza koji sve države članice obvezuje i povezuje u Europskoj uniji.
 
Pravna stečevina dijeli se u primarno i sekundarno zakonodavstvo.
 
Primarno obuhvaća osnivačke ugovore, zakonodavstvo usvojeno na temelju osnivačkih ugovora te presude Suda Europskih zajednica, deklaracije i rezolucije koje je Europska unija usvojila itd.
 
Vijeće EU, Europski parlament i Komisija mogu donositi pravne akte koji spadaju u tzv. sekundarno zakonodavstvo: uredbe, direktive, odluke, preporuke i mišljenja.
 
Osim sekundarnog prava, veliku važnost u pravnoj strukturi EU ima i sudska praksa Europskog suda pravde (Sud pravde EU), koji u svojim presudama tumači primarno i sekundarno pravo EU.
 
Svaka država koja želi postati članicom EU mora prihvatiti odluke iz osnivačkih ugovora i uskladiti svoje zakonodavstvo s pravnom stečevinom EU.

U početku je Europska unija bila sastavljena od šest zemalja – Belgije, Njemačke, Francuske, Italije, Luksemburga i Nizozemske, a zatim je uslijedilo nekoliko valova proširenja: 

• 1. val 1973. - Danska, Irska i Ujedinjena Kraljevina
• 2. val 1981. - Grčka
• 3. val 1986. - Španjolska i Portugal
• 4. val 1995. - Austrija, Finska, Švedska
• 5. val 2004. - Češka, Estonija, Cipar, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Godine 2007. Rumunjska i Bugarska pristupaju EU, kao dio petog vala proširenja.
• 6. val 2013. - Hrvatska

Gospodarska i politička integracija među državama članicama Europske unije znači da te zemlje moraju donositi i provoditi zajedničke odluke o mnogim pitanjima: tako su se razvile zajedničke politike.
 
U ranim danima, pažnja je bila usmjerena na zajedničku trgovačku politiku za ugljen i čelik te na zajedničku poljoprivrednu politiku, a druge politike dodavane su postupno, kako se pojavljivala potreba. Npr. cilj poljoprivredne politike više nije proizvoditi što je više moguće hrane što jeftinije, nego podupirati poljoprivredne metode koje proizvode zdravu hranu visoke kvalitete i koje štite okoliš.
Isto tako, potreba za zaštitom okoliša sada je važna sastavnica svih politika Europske unije. Odnosi EU s ostatkom svijeta također su postali važni: Europska unija pregovara o glavnim trgovačkim sporazumima te o sporazumima za pomoć, s drugim zemljama i razvija zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. 
 
Neke od zajedničkih politika Europske unije jesu: 

• Jedinstveno tržište
• Regionalna politika Europske unije
• Kohezijska politika Europske unije
• Zajednička poljoprivredna politika Europske unije
• Socijalna politika Europske unije
• Politika zaštite okoliša Europske unije
• Ekonomska i monetarna unija Europske unije
• Prometna politika Europske unije
• Politika tržišnog natjecanja Europske unije
• Potrošačka politika Europske unije.

Jedinstveno europsko tržište prije svega znači ostvarivanje četiriju sloboda: sloboda kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala (da se kreću slobodno kao unutar jedne zemlje). Proces ostvarivanja jedinstvenog tržišta započeo je osnivanjem EEZ-a (Europske ekonomske zajednice), odnosno ukidanjem carinske barijere unutar Zajednice i uspostavljanjem zajedničke carinske tarife koja se primjenjuje na robu iz zemalja izvan EEZ-a (taj cilj je postignut 1968.).
 
Tijekom 1990., ukinute su provjere putovnica i carinske kontrole na većini unutarnjih granica Europske unije što je povećalo pokretljivost državljana EU-a. Međutim, bilo je potrebno neko vrijeme da države članice uklone sve prepreke za međusobnu trgovinu i da svoje "zajedničko tržište" pretvore u istinsko jedinstveno tržište. Formiranje jedinstvenog tržišta službeno je završeno krajem 1992., iako još uvijek ima područja na kojima se treba raditi, npr. stvaranje jedinstvenog tržišta financijskih usluga.
 
Jedinstveno tržište većinom se oslanja na tržišno natjecanje i regulatorna tijela koja trebaju održavati razinu pogodnu za slobodno kretanje robe i usluga. Slobodno kretanje ljudi zajamčeno je Sporazumom iz Schengena (njime se uklanjaju provjere na većini unutarnjih granica Europske unije, a jačaju se kontrole na vanjskim granicama EU-a. Slobodno kretanje unutar EU-a ovisi o sigurnim vanjskim granicama).
 
Jedinstveno tržište predstavlja jedno od najvećih postignuća Europske unije.

Glavna svrha politike solidarnosti jest podržati ostvarenje jedinstvenog tržišta te ispravljanje neuravnoteženosti unutar Europske unije putem strukturnih mjera kojima se pomaže regijama koje zaostaju kao i industrijskim sektorima koji su zapali u teškoće. EU mora odigrati ulogu u restrukturiranju gospodarskih sektora teško pogođenih brzo rastućom međunarodnom konkurencijom.
 
Regionalna politika EU-a temelji se na prijenosu sredstava iz bogatih u siromašnije zemlje kroz tzv. strukturne fondove i Kohezijski fond. Sredstva se koriste za poticanje razvoja u zaostalim područjima, za oživljavanje industrijskih područja u propadanju, pomoć mladim ljudima i duže nezaposlenima da nađu posao te za modernizaciju poljoprivrede i pomoć nerazvijenim ruralnim područjima.

Cilj ove politike, koja iznosi preko trećine proračuna Europske unije, je ostvariti ujednačen razvoj unutar Europske unije (gospodarsku i društvenu kohezija) financiranjem projekata koji doprinose smanjivanju razlika između razvijenijih i manje razvijenih dijelova EU, kao i promicanju ukupne konkurentnosti europskog društva i gospodarstva.
 
Europski socijalni fond predstavlja glavni financijski instrument Europske unije za ostvarivanje strateških ciljeva politike zapošljavanja kao što su poticanje ulaganja u ljudske resurse unaprjeđivanja vještina radne snage kroz cjeloživotno učenje, inovacije i poduzetništvo, ICT (informatičko društvo) i usavršavanje vještina upravljanja, profesionalno usmjeravanje, obuka predavača u različitim stručnim područjima i sl.
 
Europski fond za regionalni razvoj služi smanjivanju razlika u razvoju pojedinih zemljopisnih područja ili između određenih socijalnih grupa kao što su:

• infrastrukturni projekti ključni za gospodarski razvoj određenog područja (npr. stvaranje ili održavanje trans-Europske prometne mreže ili očuvanje okoliša, zatim ulaganja u sektor obrazovanja i zdravstvene skrbi te lokalne razvojne inicijative, posebice one usmjerene na razvoj novih ili podršku postojećim malim i srednjim poduzećima).
• ulaganja u proizvodnju (ulaganja u mala i srednja poduzeća s ciljem povećanja ili modernizacije proizvodnje), jačanje gospodarskih potencijala (npr. jačanje turističke ponude, atraktivnosti područja za ulaganje, informacijsko društvo, konkurentnost) i sl.

Kohezijski fond financira projekte kojima se unapređuje okoliš i razvija prometna infrastruktura određena kao sastavni dio Trans-europske prometne mreže. Kohezijski fond otvoren je Grčkoj, Portugalu i Španjolskoj te, nakon proširenja u svibnju 2004., i novim državama članicama Unije.
 
Na sastanku Europskog vijeća u Berlinu (1999. godine), odlučeno je da se pokrenu reforme strukturnih i kohezijskog fonda. Tom su prigodom osnovani programi pretpristupne pomoći ISPA i SAPARD, koji dopunjuju Phare program te pružaju financijsku i tehničku podršku pristupnim državama.

Cilj Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP) je omogućiti poljoprivrednicima odgovarajući životni standard, a potrošačima kvalitetnu hranu po pristupačnim cijenama. Tri su glavna elementa ZPP-e:  jedinstveno tržište za poljoprivredne proizvode (sloboda kretanja širom Unije i zajedničke cijene), povlašteni režim zajednice (zajednička carinska barijera na uvoz izvan EU) i zajednička financijska odgovornost (troškovi se plaćaju iz zajedničkog fonda u koji sve članice uplaćuju doprinos).
 
ZPP se financira iz sredstava Europskoga fonda za smjernice i jamstva u poljoprivredi i sastoji se od:

• Jamstvenog odjela - financira troškove zajedničkih organizacija tržišta, to jest mjere za reguliranje poljoprivrednog tržišta Unije, kao i povrate od izvoza u treće zemlje (kupovina i skladištenje poljoprivrednih viškova i poticanje izvoza poljoprivrednih proizvoda)
• Odjela za smjernice - omogućuje kontinuirano financiranje zajedničkih i nacionalnih mjera za razvoj sela na temelju Zajedničke inicijative za ruralni razvoj (npr. investiranje u nova sredstva za rad i tehnologiju).

Socijalna politika Unije ima za cilj prisutnost socijalne dimenzije u drugim zajedničkim politikama i gospodarskom razvoju Unije, za jednakost žena i muškaraca, borbu protiv rasizma, ksenofobije i socijalne neravnopravnosti.
Ova politika obuhvaća: zapošljavanje mladih, zdravlje i sigurnost na poslu, utjecaja gospodarskog rasta i razvoja na migracije i demografiju, obiteljska pitanja, socijalna zaštite i dijalog, provedbe europske strategije zapošljavanja i sl.
 
Provođenje ciljeva ove politike financiraju se sredstvima iz Europskim socijalnim fondom (ESF). ESF spada u tzv. strukturne fondove Zajednice (osnovan je 1961.) radi poticanja stvaranja novih radnih mjesta te radi pomoći radnicima u njihovu kretanju s jedne vrste posla na drugi te s jednog zemljopisnog područja na drugo.
 
Europsko vijeće u Maastrichtu prihvatilo je 1991. Povelju zajednice o temeljnim socijalnim pravima, utvrđujući sva prava koja trebaju uživati radnici u Uniji: slobodu kretanja, pravedan sustav plaća, poboljšane uvjete rada, socijalnu zaštitu, pravo na udruživanje i kolektivno pregovaranje, pravo na stručno usavršavanje, jednak tretman muškaraca i žena, obavještavanje, konzultiranje i participaciju radnika, zaštitu zdravlja i sigurnost na radnom mjestu, zaštitu djece, starijih i osoba s invaliditetom. Ova Povelja postala sastavni dio Ugovora iz Amsterdama (1997.) i primjenjuje se u svim državama članicama.

Tijekom razdoblja više od 30 godina postavljanja standarda, EU je uspostavila opsežan sustav zaštite okoliša uključujući poboljšanje kvalitete života te povećanja ekološke učinkovitosti, očuvanja prava budućih naraštaja na zdrav okoliš i osiguranja uravnoteženog korištenja zajedničkih prirodnih resursa.

Područja djelovanja politike definirana su Petim akcijskim programom EU za zaštitu okoliša. LIFE, financijski instrument za okoliš, omogućuje sufinanciranje programa zaštite okoliša i očuvanje parkova prirode (do 50% troškova) te tehničku pomoć za razvoj tijela javne uprave za zaštitu okoliša u trećim zemljama. Tri su osnovna područja djelovanja u sklopu tog instrumenta: zaštita okoliša (LIFE-ENVIRONMENT), zaštita prirode (LIFE-NATURE) i pomoć zemljama izvan EU (LIFE-THIRD COUNTRIES).

Politika ostvarivanja Ekonomske i monetarne unije (EMU) zacrtana je Ugovorom iz Maastrichta (1992.), a uključivala je uvođenje jedinstvene europske valute kojom bi upravljala Europska središnja banka.
Euro (jedinstvena valuta) postao je stvarnost 1. siječnja 2002. kada je 12 od 15 tadašnjih država članica EU zamijenio nacionalne valute (Belgija, Njemačka, Grčka, Španjolska, Francuska, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Austrija, Portugal i Finska), a danas ih je 19 (sve navedene plus Slovenija, Cipar, Malta, Slovačka, Estonija, Litva i Latvija).
 
Uvođenje eura zahtijeva prethodno ispunjavanje pet kriterija konvergencije (tzv. Maastriški kriteriji):
 

Prometna politika Europske unije zadužena je za poboljšanje funkcioniranja europskoga prometnog sustava: cestovni, željeznički, zračni i pomorski, teretni i putnički promet. Odnosno, glavna zadaća je poboljšanje prometne infrastrukture EU putem suradnje s nacionalnim, regionalnim i lokalnim vlastima, tvrtkama i nevladinim organizacijama.
Uz te zadaće, bavi se i standardima sigurnosti i zaštite okoliša u prometu, cijenama i konkurenciji u prijevozu te poticanjem tehničkih istraživanja vezanih za promet.

Ova politika se financira kroz programe za razvoj transeuropskih mreža TEN-T (Trans-European Transport Network), programe za promicanje kombiniranog prijevoza PACT (Promotion of Combined Transport) i program za istraživanja i tehnološki razvoj prometa.

Cilj ove politike je sprječavanje dogovaranja između poslovnih subjekata, kao dogovora s javnom vlasti, kao i nepošten monopol nastao manipuliranjem slobodnog natjecanja na jedinstvenom tržištu.
Tvrtke ili uključena tijela moraju svaki sporazum podložan Ugovoru prijaviti Europskoj komisiji. Komisija može odrediti kaznu tvrtkama koje prekrše propise o slobodnom tržišnom natjecanju ili ne prijave sporazum Komisiji.

U slučaju nezakonite javne pomoći Komisija može zatražiti povrat od stranke koja je pomoć primila. Svako spajanje ili preuzimanje tvrtki koje bi moglo dovesti do ostvarivanja dominantnog položaja u određenom sektoru mora se prijaviti Komisiji.

Potrošačka politika Europske unije omogućava njezinim građanima da s povjerenjem kupuju u bilo kojoj državi članici. Svi potrošači imaju korist od iste, visoke razine zaštite. Drugim riječima, proizvodi koje kupujete i hrana koju jedete provjereni su i testirani kako bismo osigurali da su sigurni koliko god je to moguće. Europska unija poduzima aktivnosti kako bi osigurala da vas ne prevare nepošteni trgovci niti da postanete žrtvom lažnog ili obmanjujućeg oglašavanja. Vaša su prava zaštićena. Imate pravo na naknadu bilo da ste u EU, ili izvan nje, i bez obzira na to jeste li proizvod kupili u prodavaonici, putem pošte, telefona ili interneta.

Svaki godišnji proračun Europske unije dio je proračunskog ciklusa u trajanju od 7 godina koji se naziva i „financijskom perspektivom“. Predlaže ga Europska komisija, a moraju ih jednoglasno prihvatiti države članice nakon pregovora i sporazuma s Europskim parlamentom. Ukupni proračun financijske perspektive za razdoblje 2007.- 2013. iznosio je 864,4 milijarde eura.
 
Proračun Europske unije puni se iz sljedećih izvora: 

• 69 % - prihod temeljen na Bruto nacionalnom proizvodu država članica
• 15 % - carine i poljoprivredne pristojbe (na promet preko vanjskih granica, s trećim zemljama i pristojbe na neke proizvode proizvedene u EU)
• 15 % - prihod od ukupnog prihoda PDV-a država članica
• 1 % - neutrošena sredstva iz prijašnje proračunske godine.

Slobodno kretanje ljudi unutar Europske unije predstavlja sigurnosno pitanje za vlade država članica, jer se više ne kontroliraju unutarnje granice Unije. Kako bi to kompenzirali, morale su se uvesti dodatne sigurnosne mreže na vanjske granice Europske unije. Osim toga, budući da i kriminalci mogu iskoristiti slobodu kretanja unutar Unije, državne policijske snage i pravosudne vlasti moraju raditi zajedno kako bi se borile protiv prekograničnog kriminala.
 
Godine 1985., vlade Belgije, Francuske, Njemačke, Luksemburga i Nizozemske potpisale su ugovor u malom luksemburškom gradiću Schengenu o ukidanju kontrole ljudi, bez obzira na državljanstvo, na zajedničkim  granicama, te postignuvši dogovor o ujednačavanju kontrola granica EU-a s državama koje nisu članice EU-a i dogovor o uvođenju zajedničke politike o vizama.

Po Schengenskom sporazumu, državljani država u Europskoj uniji mogu se slobodno kretati po drugim članicama (bez putovnica ili osobnih iskaznica). Tako je nastalo područje bez unutarnjih granica poznato kao Schengenski prostor.

Schengenski paket i sekundarno zakonodavstvo nastalo iz njega postali su integralnim dijelom Ugovora EU, a Schengenski prostor postupno se širi te je njime obuhvaćena većina članica EU (izvan ovog prostora su Bugarska, Irska, Rumunjska, Velika Britanija i Hrvatska) kao i nečlanice EU-a - Island, Norveška i Švicarska.

Zahtjev za članstvo u Europskoj uniji može podnijeti svaka europska država čije uređenje počiva na načelima poštivanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštivanja ljudskih prava te prava manjina.
 
Postavljena su tri kriterija (tzv. kriteriji iz Kopenhagena, 1993. g.) koje svi budući kandidati moraju ispunjavati prije primanja u punopravno članstvo Europske unije:
 
1. politički (demokracija, stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina, i prihvaćanje političkih ciljeva Unije)
2. gospodarski (postojanje djelotvornog tržišnoga gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar Europske unije)
3. pravni: usvajanje cjelokupne pravne stečevine Europske unije.
 
Postoji i četvrti kriterij, donesen u Madridu 1995. godine:
 
4. administrativni tzv. madridski kriterij - prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).

Dodatni uvjeti za države Procesa stabilizacije i pridruživanja - Europska unija je utvrdila posebne političke kriterije za države Procesa stabilizacije i pridruživanja, odredivši da one moraju ostvariti: 

• potpunu suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju
• vidljiv napredak u povratku izbjeglica te zaštiti manjina i manjinskih prava
• napredak u reformi pravosuđa
• punu slobodu medija
• spremnost na regionalnu suradnju i razvoj dobrosusjedskih odnosa.

Nekoliko koraka spada u ustaljenu proceduru koju mora proći svaka država koja želi postati članica EU. To su:
 
1. Prvi formalni korak u pridruživanju Uniji je uspostavljanje konkretnih odnosa suradnje s EU tj. potpisivanje sporazuma o pridruživanju. U slučaju novih članica, njih 8 je potpisalo tzv. Europski sporazum, dok su Malta, Cipar, pa i Turska, potpisale Sporazum o pridruživanju.
 
2. Zatim se predaje zahtjev za članstvo Vijeću EU koje ga potom upućuje Europskom vijeću na razmatranje. Riječ je o kraćem pismu koje potpisuje predsjednik države i/ili predsjednik vlade države podnositeljice zahtjeva, a u kojem se ističe: europska pripadnost države podnositeljice zahtjeva, uključivanje u Europsku uniju kao cilj politike države podnositeljice zahtjeva, te spremnost prihvaćanja svih ciljeva Unije kao i obveza koje proizlaze iz članstva u EU.
 
3. Vijeće poziva Europsku komisiju da pristupi izradi mišljenja o zahtjevu za članstvo (franc. avis), tj. o pripremljenosti države podnositeljice zahtjeva za prihvaćanje i ispunjavanje spomenutih uvjeta za članstvo (do nekoliko tisuća pitanja).

Zemlji kandidatu se šalje upitnik, koji se sastoji:

• Općeg dijela (zajednički svim državama kojima je upućen)
• Posebnog dijela (pitanjima o državi na koju se upitnik odnosio). U većini slučajeva postupak donošenja mišljenja traje oko godinu dana, premda može trajati i duže od toga. 

4. Zemlja u roku 3 mjeseca odgovara na pitanja Europske komisije.
 
5. Europska Komisija donosi mišljenje / avis (pozitivno ili negativno) o pripremljenosti  države podnositeljice zahtjeva za prihvaćanje i ispunjavanje uvjeta za članstvo te ga upućuje Europskom vijeću koje konačno odlučuje o odobravanju statusa kandidata državi podnositeljici zahtjeva.
Dva su sastavna dijela ovog dokumenta: mišljenje kojim ocjenjuje stanje i mogućnosti države podnositeljice zahtjeva glede ispunjavanja uvjeta za članstvo te preporuke u pogledu otvaranja pregovora o primanju u članstvo EU-a.
 
Mišljenje i preporuke Europska komisija upućuje Europskom vijeću te ono donosi konačnu odluku o odobravanju statusa kandidata državi koja je podnijela zahtjev za članstvo. Ako je mišljenje o zahtjevu pozitivno, Europsko vijeće saziva bilateralnu međuvladinu konferenciju između Europske unije i države podnositeljice zahtjeva za članstvo, koja tako dobiva status kandidata. Dva su slučaja negativnog mišljenja Europske komisije: Turska (1989. g. odbijena zbog niza ekonomskih i političkih razloga) i Grčka (zbog gospodarskih problema).
 
6. otvaraju se pregovori o poglavljima (35 u slučaju Hrvatske) pravne stečevine EU (acquis). Acquis je skup europskih zakona iz kojih proizlazi pravna osobnost Unije, zakonsko opravdanje njenih aktivnosti. Početkom 1990-ih godina Europska je komisija cjelokupnu pravnu stečevinu podijelila na 31 poglavlje (u slučaju Hrvatske broj poglavlja je razdvojen u 35. poglavlja), kako bi proces usklađivanja zakonodavstava zemalja kandidata bio pregledniji i jasniji.
 
7. potpisuje se Ugovor o pristupanju u EU - Nakon zaključenja pregovora o svim poglavljima rezultati pregovora ugrađuju se u odredbe Ugovora o pristupanju, u čijoj izradi i odobravanju konačnoga teksta sudjeluju predstavnici država članica i institucija Europske unije te predstavnici države kandidatkinje.
Zaključenjem pregovora i potpisivanjem Ugovora o pristupanju država kandidatkinja postaje država pristupnica te stječe pravo sudjelovanja u radu tijela Vijeća i Europskoga parlamenta kao aktivni promatrač.
 
8. čekaonica - Ugovor o pristupanju ne stupa na snagu samim potpisivanjem, već je za to potrebno da ga potvrde (ratificiraju) Europski parlament, parlamenti svih država članica EU-a i parlament države pristupnice.
 
9. punopravno članstvo u EU - Stupanjem na snagu Ugovora o pristupanju, uobičajeno na utvrđen datum i pod uvjetom da je okončan postupak ratifikacije, država pristupnica postaje država članica Europske unije.

Ugovorne odnose s Europskom unijom Turska je uspostavila potpisivanjem Sporazuma o pridruživanju 1963., Malta 1970.  i Cipar 1972. godine. Ovi su sporazumi omogućili državama potpisnicama uspostavljanje carinske unije s Europskom zajednicom, a sadržavali su odredbe vezane uz trgovinu, financijsku te tehničku suradnju.
 
Nakon pada "željezne zavjese" otvorila se povijesna mogućnost za sklapanje sličnih sporazuma i s državama bivšeg istočnog bloka, Europska unija je ponudila novu generaciju sporazuma o pridruživanju - tzv. Europske sporazume. Takve su sporazume o pridruživanju potpisale: Mađarska i Poljska (1991.), Rumunjska Bugarska, Češka i Slovačka (1993.), Estonija, Latvija i Litva (1995.), te Slovenija (1996.).
 
Osnovni je cilj europskih sporazuma priprema tih država za punopravno članstvo u Europskoj uniji, a obuhvaćali su sljedeća područja: političke suradnje, koja predviđa bilateralne i multilateralne konzultacije u svim pitanjima od zajedničkog interesa; trgovinskih pitanja, odnosno stvaranje zone slobodne trgovine; gospodarske, kulturne i financijske suradnje, te usklađivanje zakonodavstva.
 
Državama Procesa stabilizacije i pridruživanja ponuđeni su tzv. Sporazumi o stabilizaciji i pridruživanju.

Pristupni pregovori vezani su uz uvjete pod kojima država kandidatkinja pristupa Europskoj uniji, odnosno odnose se na donošenje, primjenu i provedbu propisa Europske unije. Cjelokupna pravna stečevina Europske unije je za potrebe pregovora o pristupanju podijeljena u 31, odnosno 35 tematskih poglavlja, koja se ujedno smatraju i poglavljima pregovora. Država kandidatkinja ne pregovara o pravnoj stečevini Europske unije, nego o uvjetima i rokovima njezina prenošenja u nacionalno zakonodavstvo te načinu njezine primjene. Upravo se iz tih razloga često pregovori o pristupanju i ne smatraju klasičnim pregovorima, već procesom prilagodbe države kandidatkinje vrijednosnomu, političkomu, pravnomu, gospodarskomu i društvenomu sustavu Europske unije.

Na temelju članka 49. Lisabonskog ugovora, svaka europska država koja poštuje načela slobode, demokracije, ljudskih prava, temeljnih sloboda i vladavine prava može podnijeti zahtjev za članstvo u Europskoj uniji. Zahtjev za članstvo podnosi se Vijeću Europske unije, koje o njemu odlučuje jednoglasnom odlukom svih država članica Europske unije, nakon dobivanja mišljenja Europske komisije i suglasnosti Europskoga parlamenta.

Dvije su faze u procesu pregovora o punopravnom članstvu u Europskoj uniji: 

• tzv. analitički pregled i ocjena usklađenosti zakonodavstva (engl. screening) koji predstavlja postupak tijekom kojega se unutar zakonodavstva pojedine države kandidatkinje utvrđuju područja koja treba prilagoditi zakonodavstvu Europske unije, ocjenjuje postojeća razina usklađenosti te potreba daljnje prilagodbe zakonodavstvu Europske unije.
• pregovori o pojedinim poglavljima pregovora čime započinje sadržajna faza pregovora o uvjetima pod kojima će država kandidatkinja prihvatiti, primijeniti i provesti pravnu stečevinu Europske unije u odgovarajućem poglavlju.

Ako država kandidatkinja smatra da do trenutka ulaska u Europske unije, zbog opravdanih razloga, ne može u potpunosti prihvatiti i primijeniti pojedine propise Europske unije, može u pregovorima zatražiti tzv. prijelazna razdoblja, odnosno dodatno vrijeme za usklađivanje vlastitog zakonodavstva s pravnom stečevinom, kao i njegovu provedbu i nakon pristupanja u članstvo Europske unije.
 
Nakon postizanja dogovora između Europsk unije i države kandidatkinje o pojedinom poglavlju pregovora, uz ispunjenost preduvjeta za njegovo zatvaranje (tzv. mjerila), ono se smatra privremeno zatvorenim. Međutim, nijedno poglavlje nije konačno zatvoreno sve do završetka pregovora o svim poglavljima.
 
Tijekom cjelokupnog procesa pristupanja Europska komisija prati napredak države  kandidatkinje i o tome redovito izvješćuje Vijeće te priprema godišnja izvješća o napretku države kandidatkinje, a o tijeku pregovora redovito se izvješćuje i Europski parlament. U slučaju da se u državi kandidatkinji utvrde ozbiljna i stalna kršenja načela slobode i demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, na prijedlog Europske komisije Vijeće može odlučiti o privremenoj obustavi pregovora te utvrditi uvjete za njihov nastavak. 

Stvaranje Procesa stabilizacije i pridruživanja predložila je Europska komisija u svibnju 1999. s ciljem postizanja sveobuhvatne stabilizacije tranzicijskih država jugoistočne Europe.

Procesom su obuhvaćeni: Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Kosovo, Makedonija i Srbija. U ovom trenutku Srbija, Crna Gora i Makedonija imaju status kandidata za članstvo, a Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo status potencijalnih kandidata.

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) posebna je vrsta sporazuma o pridruživanju koje je Europska unija ponudila državama obuhvaćenim Procesom stabilizacije i pridruživanja. SSP državi potpisnici daje status pridruženog člana i potencijalnog kandidata za članstvo u Europskoj uniji.
 
Cilj je SSP-a uspostava političkog dijaloga, usklađivanje zakonodavstva, promicanje gospodarskih odnosa, razvoj zone slobodne trgovine, osiguravanje regionalne suradnje te poticanje suradnje u nizu drugih područja.
Makedonija i Hrvatska su SSP potpisale 2001., Albanija 2006., Crna Gora 2007., a Bosna i Hercegovina te Srbija 2008.
 
SSP s Hrvatskom je s Hrvatskom stupio na snagu 1. veljače 2005. Činjenica da SSP do tada još nije bio stupio na snagu, nije bila prepreka da Hrvatska podnese zahtjev za članstvo u Europskoj uniji 21. veljače 2003., te da stekne status kandidata u lipnju 2004.
 
Da bi stupio na snagu, SSP moraju potvrditi (ratificirati) sve strane potpisnice.

Sporazum o pridruživanju Europskoj uniji - Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.
 
Podnošenje zahtjeva za članstvo u Europskoj uniji
Republika Hrvatska podnijela je zahtjev za punopravno članstvo u EU 21. veljače 2003. u Ateni. Zahtjev je, prema uobičajenom postupku, podnesen Vijeću Europske unije, odnosno državi članici EU-a koja je u to vrijeme predsjedavala Vijećem (Grčkoj).
 
Mišljenje (fran. Avis)
Nakon podnošenja zahtjeva za članstvo u Europskoj uniji (21. veljače 2003.), Vijeće Europske unije je u vrlo kratkom roku, već u travnju 2003. zadužilo Europsku komisiju da izradi mišljenje o hrvatskom zahtjevu. Komisija je 10. srpnja 2003. Hrvatskoj uputila tzv. upitnik s 4.560 pitanja iz različitih područja funkcioniranja države, institucija, gospodarstva i sl. Odgovori na upitnik svojevrsna su slika stanja u Hrvatskoj, a sastavljanje tih odgovora bio je vrlo opsežan posao koji je završen u zadanom roku od tri mjeseca, pa su tako odgovori na upitnik uručeni Europskoj komisiji 9. listopada 2003. (Europska komisija je u prosincu 2003. i u siječnju 2004. uputila dodatna 184 pitanja na koja je Vlada RH utvrdila i proslijedila odgovore.)
 
Na temelju odgovora na upitnik, kao i drugih izvora (država članica, međunarodnih organizacija i nevladinih udruga) Europska komisija je 20. travnja 2004. donijela pozitivno mišljenje o zahtjevu Republike Hrvatske za članstvo u EU. Sukladno ovakvom svom mišljenju, Europska komisija je, također, preporučila Europskom vijeću da donese odluku o otvaranju pregovora s Hrvatskom o punopravnom članstvu.
  
Status kandidatkinje za članstvo u Europskoj uniji
Republika Hrvatska je dobila status službenog kandidata za punopravno članstvo u Europskoj uniji na zasjedanju Europskog vijeća u Bruxellesu 18. lipnja 2004. Statusom države kandidatkinje Republika Hrvatska je dobila:
- jasnu perspektivu članstva - Hrvatskoj je stjecanje statusa kandidata otvorilo jasnu perspektivu punopravnog članstva u Europskoj uniji
- preuzimanje obveze provođenja svih reformi koje su nužne za ispunjavanje kriterija za članstvo i uspješno uključivanje u EU - samim potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatska se obvezala na provođenje reformi radi približavanja Europskoj uniji. Međutim, da bi postigla cilj spremnosti za članstvo Hrvatska još bržim tempom provodi potrebne reforme.
- sudjelovanje u programima pomoći Europske unije.
 
Pristupni pregovori s Europskom unijom
Pristupni pregovori su formalno otpočeli 3. listopada 2005. održavanjem prve sjednice međuvladine konferencije između država članica EU-a i Republike Hrvatske.
Analitički pregled hrvatskog zakonodavstva započeo je nakon otvaranja pregovora u jesen 2005., a završen je 18. listopada 2006. u uobičajenom roku od godinu dana.
 
Pregovaračka poglavlja su sljedeća: 

1. Slobodno kretanje roba      
2. Slobodno kretanje radnika 
3. Pravo poslovnog nastana i sloboda pružanja usluga     
4. Sloboda kretanja kapitala  
5. Javne nabave          
6. Pravo trgovačkih društava 
7. Pravo intelektualnog vlasništva     
8. Tržišno natjecanje   
9. Financijske usluge  
10. Informacijsko društvo i mediji        
11. Poljoprivreda i ruralni razvitak       
12. Sigurnost hrane, veterinarstvo i fitosanitarni nadzor      
13. Ribarstvo      
14. Prometna politika   
15. Energetika   
16. Porezi           
17. Ekonomska i monetarna politika  
18. Statistika      
19. Socijalna politika i zapošljavanje
20. Poduzetništvo i industrijska politika
21. Transeuropske mreže
22. Regionalna politika i koordinacija strukturnih instrumenata
23. Pravosuđe i temeljna ljudska prava
24. Pravda, sloboda i sigurnost
25. Znanost i istraživanje
26. Obrazovanje i kultura
27. Okoliš
28. Zaštita potrošača i zdravlja
29. Carinska unija
30. Vanjski odnosi
31. Vanjska, sigurnosna i obrambena politika
32. Financijski nadzor
33. Financijske i proračunske odredbe
34. Institucije
35. Ostala pitanja

Napomena: Ne moraju se učiti sva poglavlja napamet, treba ih znati nabrojati nekoliko i razumjeti njihovu ulogu u procesu pregovora s Europskom unijom.
 
Pregovore su vodili na strani Europske unije predstavnici Europske komisije, a na hrvatskoj strani kako slijedi: 

• Državno izaslanstvo Republike Hrvatske za pregovore o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji na čelu s ministrom vanjskih poslova i europskih integracija,
• Pregovaračka skupina za vođenje pregovora na čelu s glavnim pregovaračem.
• Vlada Republike Hrvatske u travnju 2005. donijela je Odluku o uspostavljanju strukture za pregovore koja, osim navedenih tijela, uključuje još i Koordinaciju za pregovore, radne skupine za pripremu pregovora po pojedinim poglavljima pregovora – pravne stečevine EU, Ured glavnog pregovarača i Tajništvo Pregovaračke skupine.
• Dodatno, u proces pregovaranja bio je uključen i Hrvatski sabor.

Stanje pregovora
Na sastanku Međuvladine konferencije o pristupanju održane u Bruxellesu 30. lipnja 2011. formalno su dovršeni pregovori o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Kada su pregovori zatvoreni u svim poglavljima, rezultati pregovora ugrađeni su u odredbe nacrta Ugovora o pristupanju i pripadajućeg Akta o pristupanju (kojime se uređuju svi detalji i uvjeti pristupanja Hrvatske Europskoj uniji).
 
Ugovor o pristupanju
Ugovor o pristupanju je bilateralni međunarodni ugovor između država članica Europske unije s jedne strane, i Republike Hrvatske s druge strane.
Nakon postizanja dogovora između Europske unije i Hrvatske o tekstu nacrta Ugovora o pristupanju tekst je upućen u odgovarajući postupak u institucijama i državama članicama Europske unije te u Hrvatskoj, radi njegova potpisivanja od strane najviših dužnosnika država stranaka do kraja 2011.
 
Po njegovu potpisivanju, Ugovor je upućen u postupak potvrđivanja (ratifikacije) sukladno ustavnim odredbama svake od država potpisnica. Hrvatska se od trenutka potpisivanja Ugovora o pristupanju smatrala državom pristupnicom te je započela sudjelovati u radu tijela Vijeća Europske unije i Europskoga parlamenta kao aktivni promatrač.
 
Da bi Ugovor o pristupanju stupio na snagu, trebale su ga potvrditi (ratificirati) parlamenti država članica i Hrvatske. Prije potvrđivanja Ugovora o pristupanju u Hrvatskome saboru, održan je referendum, i to  u roku od 30 dana od dana donošenja odluke o udruživanju Hrvatskoga sabora.
 
U Hrvatskoj je 22. siječnja 2012. održan referendum na kojem su građani odlučili o pristupanju Hrvatske EU. Sabor je jednoglasno potvrdio pristupni ugovor između Hrvatske i Europske unije dana 09.03.2012. godine.
 
Članstvo u Europskoj uniji
Stupanjem na snagu Ugovora o pristupanju, uobičajeno na konkretan datum pristupanja koji je za Hrvatsku određen kao 1. srpnja 2013., kada je Hrvatska postala 28. članica Europske unije.

Hrvatskoj su se otvorili pretpristupni programi Europske unije kroz koje se državama kandidatkinjama za članstvo stavljaju na raspolaganje financijska i tehnička sredstva za provedbu potrebnih pravnih, gospodarskih i institucionalnih reformi na putu njihova pristupanja Uniji. Tako je od godine 2005. Hrvatska korisnica programa Phare, ISPA i SAPARD iz kojih joj je u proračunskom razdoblju 2005.-2006.g. dodijeljeno ukupno 252 milijuna €.
 
Cilj programa Phare je pripremiti države kandidatkinje za članstvo u Europskoj uniji, odnosno osposobiti ih za punu primjenu pravne stečevine Europske unije te korištenje strukturnih i Kohezijskog fonda nakon pristupanja. Program ISPA namijenjen je financiranju infrastrukturnih projekata u području prometa i zaštite okoliša. Program SAPARD pruža podršku na području poljoprivrede i ruralnog razvitka te priprema države kandidatkinje za korištenje poljoprivrednog i ribarskog fonda nakon stjecanja statusa države članice Europske unije.
 
Od 2007. Hrvatska je korisnica novog integriranog Instrumenta pretpristupne pomoći - IPA (engl. Instrument for Pre-Accession Assistance), koji zamjenjuje dotadašnje pretpristupne programe Phare, ISPA i SAPARD. Hrvatska je korisnica svih pet sastavnica IPA-e i to od 2007. do stupanja u članstvo EU-a. Hrvatskoj je u razdoblju 2007. – 2012. unutar programa IPA namijenjeno 910,2 milijuna eura.

IPA pomoć se dijeli u komponente: 

1. komponenta - Pomoć u tranziciji i jačanje institucija
2. komponenta - Prekogranična suradnja
3. komponenta - Regionalni razvoj (promet, zaštita okoliša i regionalna konkurentnost)
4. komponenta - Razvoj ljudskih resursa
5. komponenta - Ruralni razvoj.

Osim toga, Hrvatska je od svibnja 2004. korisnica usluga TAIEX-a (Technical Assistance and Information Exchange/Tehnička pomoć i razmjena informacija), čime se promiče administrativna sposobnost hrvatske državne uprave.

Republika Hrvatska uključena je u programe Europske unije (do stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona 1. prosinca 2009. programi EU nazivali su se Programima Zajednice), koji su iznimno korisni za razvijanje suradnje i upoznavanje s metodama rada Europske unije u različitim područjima, kao što su zaštita okoliša, promet, energetika, obrazovanje, pravosuđe, javno zdravstvo i sl.

Okvirnim sporazumom o sudjelovanju Hrvatske u programima Europske unije (studeni 2004.), otvorila se mogućnost sudjelovanja u većem broju takvih programa, a za svaki pojedinačni program potpisuje se Memorandum o razumijevanju, koji uređuje administrativne i financijske uvjete sudjelovanja u dotičnom programu.
 
Neki od programa u kojima sudjeluje Hrvatska su:

• IDAbc (za područje informacijske i komunikacijske tehnologije);
• Kultura 2007.;
• Sedmi okvirni program za istraživanje i tehnološki razvoj;
• Program za zapošljavanje i socijalnu solidarnost – PROGRESS;
• Europa za građane;
• Okvirni program za konkurentnost i inovacije (CIP),
• Financijski instrument za civilnu zaštitu;
• Mehanizam zajednice za civilnu zaštitu;
• MEDIA;
• Carine 2013.;
• Fiscalis 2013. (za područje poreza);
• Akcijski plan Europske unije u području zdravlja 2008. – 2013.;
• Marco Polo II (za područje transporta).

Republika Hrvatska uključena je u programe Europske unije (do stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona 1. prosinca 2009. programi Europske unije nazivali su se Programima Zajednice), koji su iznimno korisni za razvijanje suradnje i upoznavanje s metodama rada Europske unije u različitim područjima, kao što su zaštita okoliša, promet, energetika, obrazovanje, pravosuđe, javno zdravstvo i sl.