Osnove sustava Europske unije

• Održavati i nadograđivati mir uspostavljen među državama članicama
• Ujediniti europske države u praktičnoj suradnji
• Omogućiti siguran život europskim građanima promicati gospodarsku i društvenu solidarnost
• Očuvati europski identitet i raznolikost u globaliziranom svijetu
• Širiti vrijednosti koje su zajedničke Europljanima.

• Pariški ugovor (1951.)

• Rimski ugovori (1957.)

• Jedinstveni europski akt (1986.)
  Ovim ugovorom izmijenjen je Ugovor o EEZ-u i otvoren put za dovršetak jedinstvenog tržišta te proširivanje ovlasti Europske komisije (na nove politike: zaštita okoliša, znanost i tehnologija, socijalna politika) i Europskog parlamenta (postupak suradnje). Također, ovim ugovorom stvoreni su temelji za kasnije uspostavljanje Ekonomske i monetarne unije te Zajedničke vanjske i sigurnosne politike.
• Ugovor iz Amsterdama (1997.)
  Ovim ugovorom se nadopunio ugovor iz Maastrichta odnosno zajednički suverenitet proširio na dodatna područja koja uključuju prava građana te bližu suradnju na društvenim pitanjima i politici zapošljavanja. 
• Ugovor iz Nice (2000.)
  Potpisivanjem ovog ugovora otišlo se dalje u izmjenama dosadašnjih ugovora čime je unaprjeđen način donošenja odluka u EU, kako bi moglo nastaviti učinkovito funkcionirati i nakon priključenja novih država članica iz 2004. odnosno 2007.
• Lisabonski ugovor utvrđuje koje ovlasti pripadaju Europskoj uniji (pravila tržišnog natjecanja, monetarne politike Eurozone i zajedničke trgovinske politike), koje ovlasti pripadaju državama članicama (zdravstvo, obrazovanje, industrija) i koje su ovlasti zajedničke (unutarnje tržište, poljoprivreda, promet, energija).
  Po prvi put, nacionalni parlamenti imat će izravan utjecaj na proces donošenja odluka.
  
  Uvodi se nova funkcija Visokog predstavnika za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Europske unije koji predsjeda Vijećem EU za vanjske poslove (i potpredsjednik je Europske komisije), a zadaća mu je predlagati, provoditi vanjsku politiku Europske unije(u ime Vijeća EU) i zastupati stajališta Unije na međunarodnoj razini.
  Europska unija dobiva pravnu osobnost – može potpisivati međunarodne sporazume.

Proces stabilizacije i pridruživanja (engl. Stabilisation and Association process) predložila je Europska komisija u svibnju 1999. godine s ciljem postizanja sveobuhvatne stabilizacije tranzicijskih država jugoistočne Europe kroz njihovo pridruživanje europskoj integraciji, razvoj gospodarskih i trgovačkih odnosa, daljnju demokratizaciju društva te regionalnu suradnju. Obuhvaćeni tim procesom su Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Kosovo prema Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a 1244, Makedonija i Srbija.

Danas je Hrvatska članica EU, Crna Gora i Srbija su otvorile pregovore za članstvo, Makedonija i Albanija imaju status kandidata, a Bosna i Hercegovina i Kosovo prema Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a 1244 imaju status potencijalnih kandidata.

Bitno je naglasiti da Bugarska i Rumunjska, iako su geografski dio regije jugoistočne Europe, nisu bile obuhvaćene Procesom stabilizacije i pridruživanja nego pretpristupnom strategijom koju je Europska unija osmislila ranije za tadašnje države kandidatkinje.

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju posebna je vrsta sporazuma o pridruživanju koje je Europska unija ponudila državama obuhvaćenim Procesom stabilizacije i pridruživanja (engl. Stabilisation and Association process), među koje pripada i Hrvatska. SSP državi potpisnici daje status pridruženog člana i potencijalnog kandidata za članstvo u Europskoj uniji.

Ovaj je sporazum za Republiku Hrvatsku bio prvi i jedini ugovorni korak na putu do pristupanja u članstvo u Europskoj uniji.

Republika Hrvatska podnijela je zahtjev za punopravno članstvo u Europskoj uniji 21. veljače 2003. godine u Ateni. Zahtjev je, prema uobičajenom postupku, podnesen Vijeću Europske unije, odnosno državi članici Europske unije koja je u to vrijeme predsjedavala Vijećem (Grčkoj).

Radna skupina za pripremu zahtjeva za članstvo Republike Hrvatske u Europskoj uniji bila je tijelo sastavljeno od 16 predstavnika imenovanih iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske, Hrvatskog sabora, Vlade Republike Hrvatske, te nadležnih ministarstava. Njezin zadatak bila je koordinacija aktivnosti navedenih institucija vezanih uz podnošenje zahtjeva za članstvo u Europskoj uniji: od pripreme samog teksta zahtjeva do svih aktivnosti vezanih uz njegovo podnošenje.

Republika Hrvatska je dobila status službenog kandidata za punopravno članstvo u Europskoj uniji na zasjedanju Europskog vijeća u Bruxellesu 18. lipnja 2004. godine.

• Izrađivanje Komisijinih redovitih godišnjih izvješća o napretku Hrvatske u procesu pristupanja Europskoj uniji (engl. Progress Report), počevši s 2005. godinom.
• Otvaranje Hrvatskoj pretpristupnih financijskih programa Phare, ISPA i SAPARD.
• Uspostava Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje te Odbora za stabilizaciju i pridruživanje i njegovih pododbora kao tijela za praćenje primjene i provedbe SSP-a, ali i kao foruma za pitanja vezana uz proces usklađivanja zakonodavstva.
• Donošenje Okvirnog sporazuma kojim se Hrvatskoj omogućuje sudjelovanje u programima Zajednice.

• potpunu suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju;
• vidljiv napredak u povratku izbjeglica te zaštiti manjina i manjinskih prava;
• napredak u reformi pravosuđa;
• punu slobodu medija;
• spremnost na regionalnu suradnju i razvoj dobrosusjedskih odnosa.

• na razini voditelja izaslanstava za pregovore, uobičajeno ministara vanjskih poslova;
• na razini zamjenika voditelja izaslanstava, odnosno glavnog pregovarača.

• primarno zakonodavstvo – osnivački ugovori;
• sekundarno zakonodavstvo - uredbe, direktive, odluke, preporuke i mišljenja;
• drugi izvori prava - presude Suda Europske unije, opća načela prava, međunarodni ugovori;
• ostali akti - rezolucije, izjave, smjernice, zajedničke akcije, zajednička stajališta itd.

• analitička faza: screening zakonodavstva
• sadržajna faza: otvaranje pregovora za pojedino poglavlje.

Odluku o otvaranju pregovora u pojedinom poglavlju, ovisno o ocjeni spremnosti države kandidatkinje, donose države članice u okviru Vijeća Europske unije.

Otvaranjem pregovora o pojedinom poglavlju započinje sadržajna faza pregovora tijekom koje se pregovara o uvjetima pod kojima će država kandidatkinja prihvatiti, primijeniti i provesti pravnu stečevinu Europske unije u tom poglavlju, uključujući prijelazna razdoblja koja je eventualno zatražila država kandidatkinja.

Sadržajni pregovori vode se na temelju pregovaračkih stajališta Europske unije i države kandidatkinje, koja se pripremaju za svako pojedino poglavlje pregovora slijedom rezultata screeninga. Pregovaračko stajalište prva predstavlja država kandidatkinja i u njemu naznačuje na koji način namjerava preuzeti i provoditi pravnu stečevinu Europske unije u pojedinom poglavlju, uz opis svoje administrativne sposobnosti.

Zajedničko stajalište Europske unije, kojim se otvaraju pregovori u pojedinom poglavlju, donosi Vijeće jednoglasnom odlukom, na temelju nacrta pregovaračkog stajališta koje priprema i predlaže Europska komisija, uzimajući u obzir pregovaračko stajalište države kandidatkinje. U svom zajedničkom stajalištu, Europska unija određuje i preduvjete (eng. benchmarks) koje država kandidatkinja mora ispuniti prije privremenog zatvaranja pojedinog poglavlja. Oni se mogu odnositi na usklađenost zakonodavstva i rezultate u njegovoj primjeni, odgovarajuću administrativnu ili pravosudnu sposobnost, i/ili ispunjavanje obveza iz sporazuma o pridruživanju.

Tijekom cjelokupnog procesa pristupanja Europska komisija kontinuirano prati i nadzire napredak države kandidatkinje u ispunjavanju kriterija za članstvo i obveza preuzetih u pojedinim poglavljima pregovora te o tome redovito izvješćuje Vijeće Europske unije. Europska komisija priprema redovita godišnja izvješća o napretku države kandidatkinje u procesu pristupanja. Država kandidatkinja dužna je u procesu pregovora redovito dostavljati informacije Europskoj uniji o napretku u preuzimanju pravne stečevine i jačanju administrativne sposobnosti.

Nakon postizanja dogovora između Europske unije i države kandidatkinje o tekstu nacrta Ugovora o pristupanju, on se upućuje u odgovarajući postupak u institucijama i državama članicama Europske unije te u državi kandidatkinji. Na temelju nacrta Ugovora, a prije njegova potpisivanja, Europska komisija mora donijeti konačno mišljenje o zahtjevu za članstvo države kandidatkinje, Europski parlament dati suglasnost, a Vijeće na kraju donijeti jednoglasnu odluku o prihvaćanju nove države članice i njezina zahtjeva za članstvo. Država kandidatkinja od tada se smatra državom pristupnicom.

Ugovor potpisuju najviši dužnosnici država članica Europske unije i države pristupnice te se on upućuje u postupak potvrđivanja (ratifikacije) sukladno ustavnim odredbama svake od država potpisnica.

Nakon potpisivanja Ugovora o pristupanju, država pristupnica počinje sudjelovati u radu tijela Vijeća Europske unije i Europskoga parlamenta kao aktivni promatrač.

• Državno izaslanstvo Republike Hrvatske za pregovore o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji i Pregovaračka skupina za vođenje pregovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji koju čine: voditelj izaslanstva – ministar vanjskih poslova i europskih integracija, zamjenik voditelja Državnog izaslanstva i glavni pregovarač, zamjenici glavnog pregovarača, šef Misije Republike Hrvatske pri Europskoj uniji, tajnica Pregovaračke skupine te članovi Pregovaračke skupine zaduženi za pojedina poglavlja pregovora. Državno izaslanstvo vodi neposredne političke razgovore i pregovore s državama članicama i institucijama Europske unije; Pregovaračka skupina zadužena je za stručnu i tehničku razinu pregovora s institucijama Europske unije i državama članicama Europske unije u svim poglavljima pregovora;
• Koordinacija za pregovore o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji kao međuresorno radno tijelo Vlade Republike Hrvatske koje raspravlja o svim pitanjima u vezi s pregovorima o pristupanju;
• Radne skupine za pripremu pregovora po pojedinim poglavljima pregovora koje sudjeluju u analitičkom pregledu i ocjeni usklađenosti zakonodavstva Republike Hrvatske s pravnom stečevinom Europske unije (screening), te u izradi nacrta prijedloga pregovaračkih stajališta;
• Ured glavnog pregovarača koji pruža stručnu, tehničku i administrativnu pomoć glavnom pregovaraču;
• Tajništvo Pregovaračke skupine koje pruža stručnu, tehničku i administrativnu pomoć Državnom izaslanstvu, Pregovaračkoj skupini i radnim skupinama za pripremu pregovora po pojedinim poglavljima pregovora.
   
  Hrvatski sabor osnovao je Nacionalni odbor kao radno tijelo Hrvatskoga sabora za praćenje pregovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Uloga je Nacionalnog odbora praćenje tijeka pregovora o pristupanju, te davanje smjernica i mišljenja o pregovaračkim stajalištima Republike Hrvatske. Osim zastupnika Hrvatskoga sabora iz redova oporbenih i vladajućih stranaka, u Nacionalnom odboru sudjeluju i predstavnik Ureda predsjednika Republike Hrvatske, predstavnik akademske zajednice, predstavnik udruge poslodavaca i predstavnik sindikata. Predsjednik Nacionalnog odbora bira se iz redova oporbenih stranaka, a potpredsjednik iz reda vladajuće stranke ili vladajuće koalicije u Hrvatskome saboru.

• Sloboda kretanja roba
• Sloboda kretanja radnika
• Pravo poslovnog nastana i sloboda pružanja usluga
• Sloboda kretanja kapitala
• Javne nabave
• Pravo trgovačkih društava
• Pravo intelektualnog vlasništva
• Tržišno natjecanje
• Financijske usluge
• Informacijsko društvo i mediji
• Poljoprivreda i ruralni razvitak
• Sigurnost hrane, veterinarstvo i fitosanitarni nadzor
• Ribarstvo
• Prometna politika
• Energetika
• Porezi
• Ekonomska i monetarna unija
• Statistika
• Socijalna politika i zapošljavanje
• Poduzetništvo i industrijska politika
• Transeuropske mreže
• Regionalna politika i koordinacija strukturnih instrumenata
• Pravosuđe i temeljna ljudska prava
• Pravda, sloboda i sigurnost
• Znanost i istraživanje
• Obrazovanje i kultura
• Okoliš
• Zaštita potrošača i zdravlja
• Carinska unija
• Vanjski odnosi
• Vanjska, sigurnosna i obrambena politika
• Financijski nadzor
• Financijske i proračunske odredbe
• Institucije
• Ostalo

Unija se najprije širila prema sjeveru i sjeverozapadu kontinenta (1973. članicama postaju Danska, Irska i Velika Britanija); zatim, osamdesetih godina prošlog stoljeća, prema istočnim i zapadnim vratima Mediterana (u drugom valu, 1981., pristupa Grčka, a u trećem, 1986., Španjolska i Portugal), da bi četvrto proširenje, 1995. godine, obuhvatilo istočne rubove tadašnje zapadne Europe - Austriju, Finsku i Švedsku.

Za razliku od svih ranijih proširenja, u kojima je Europska unija inkorporirala po najviše tri nove članice odjednom, 2004. godine, u prvom krugu petog vala proširenja, u punopravno članstvo Europske unije ulazi čak deset novih država: osam iz srednje i istočne Europe (Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka, Slovenija i baltičke države Estonija, Latvija i Litva) te dvije sredozemne otočke zemlje Cipar i Malta. Peti val proširenja okončan je 2007. godine kada članicama Unije postaju Bugarska i Rumunjska.

U zadnjem krugu proširenja 1. srpnja 2013. Republika Hrvatska postaje 28. članica Europske unije.

• sporazum o pridruživanju (za države Procesa stabilizacije i pridruživanja - Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju), kao pravni okvir odnosa između Europske unije i države kandidatkinje do njezina pristupanja u članstvo;
• pristupno partnerstvo (za države Procesa stabilizacije i pridruživanja - Europsko partnerstvo), na temelju kojega država kandidatkinja izrađuje Nacionalni program za prihvaćanje pravne stečevine;
• pretpristupni programi pomoći (PHARE, ISPA, SAPARD, odnosno od 2007. godineIPA
• mogućnost sudjelovanja u određenim programima Zajednice i agencijama;
• politički dijalog.

• POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
• GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
• PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).

• ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
• POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
• GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
• PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
• Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
• ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
• POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
• GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
• PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
• Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
• ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
• POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
• GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
• PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
• Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
• ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
• POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
• GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
• PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
• Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
• ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
• POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
• GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
• PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
• Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
• ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
• POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
• GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
• PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
• Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
• ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
• POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
• GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
• PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
• Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
• ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
• POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
• GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
• PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
• Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
• ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
• POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
• GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
• PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
• Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
• ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
• POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
• GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
• PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
• Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
• ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
• POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
• GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
• PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
• Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
• ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
• POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
• GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
• PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
• Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
• ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
• POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
• GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
• PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
• Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
• ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
• POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
• GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
• PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
• Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
• ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).Proces europskih integracija od samih svojih početaka ostavlja otvorenom mogućnost proširenja na nove članice. Danas, kad je to pitanje uređeno člankom 49 Lisabonskog ugovora, svaka europska država, čije uređenje počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Na sastanku Europskog vijeća 1993. godine u Kopenhagenu definirana su 3 kriterija (tzv. Kriteriji iz Kopenhagena ili Kopenhaški kriteriji) koja mora ispunjavati svaka država koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. To su:
• POLITIČKI: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije;
• GOSPODARSKI: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU-a;
• PRAVNI: usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU-a (franc. acquis communautaire).
• Kako bi se osigurala uspješna provedba prihvaćene pravne stečevine Europske unije, na zasjedanju Europskog vijeća u Madridu, u prosincu 1995. godine, zaključeno je da provedbu svih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo, te je uspostavljen i četvrti, Madridski kriterij, kao preduvjet za članstvo:
• ADMINISTRATIVNI: prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju (kao što su jačanje administrativne sposobnosti, stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a).

• Ugovor o uslugama - Transfera znanja i posebnih vještina od strane stručnjaka po pojedinim područjima i sektorima koji su dostupni na tržištu
• Twinning-a /twinning light - suradnju između institucija države kandidatkinje i institucije države/a članica. Twinning ima za cilj potporu zemljama kandidatkinjama/potencijalnim kandidatkinjama u transponiranju, imple-mentiranju i provođenju acquisa.
• TAIEX (eng. Technical Assistance and Information Excghange) – instrument Europske unije koji pomaže  u kratkotrajnim peer-to peer misijama, treninzima i savjetima .

• Mladi na djelu - nudi brojne mogućnosti mobilnosti i neformalnog učenja te promiče međukulturalni dijalog;
• Kultura - nastavak programa iz prethodnog financijskog razdoblja Kultura 2000 (2000.-2006.), a financiraju se projekti kulturne suradnje u svim vrstama umjetničkog i kulturnog rada: scenskim umjetnostima, vizualnim umjetnostima, književnosti, kulturnoj baštini, povijesti kulture itd.
• FP7 (nastavak FP6) - financijski instrument kojim Europska unija financira istraživanje i razvoj u Europi i drugim dijelovima svijeta.

• Izrađivanje Komisijinih redovitih izvješća o napretku Hrvatske u procesu pristupanja Europske unije (eng. Process Report), počevši s 2005. godinom
• Otvaranje Hrvatskoj pretpristupnih financijskih programa: Phare, ISPA i SAPARD (Koji su u novoj financijskoj perspektivi zamijenjenim Instrumentom pretpristupne pomoći –IPA) Uspostava Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje, te Odbora za stabilizaciju i pridruživanje i njegovih pododbora kao tijela za praćenje primjene i provedbe SSP-a, ali i kao foruma za pitanja vezana uz proces usklađivanja zakonodavstva
• Mogućnost sudjelovanja u određenim programima Zajednice i agencijama
• Politički dijalog.
   
  U skladu s navedenim elementima Pretpristupne strategije započela je i njihova provedba. Europska komisija je 9. studenog 2005. objavila i prvo izvješće o napretku Hrvatske za razdoblje od 18 mjeseci, počevši od travnja 2004. godine, u kojem je ocijenjen napredak na područjima ispunjavanja političkih i ekonomskih kriterija za članstvo, te sposobnost preuzimanja obveza koje proizlaze iz članstva. Što se tiče pretpristupnih financijskih programa, Hrvatska je bila njihova korisnica dvije godine (2005-2006), dok je od 2007. koristila jedinstveni instrument- IPA. Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje počelo je s radom već na prvom održanom sastanku, 26. travnja 2005., dok je Okvirni sporazum o sudjelovanju Hrvatske u programima Zajednice potpisan 22. studenog 2004. godine.

• Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg potpisuju Pariški ugovor kojim je osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik, prvobitna jezgra iz koje će se kasnije razviti Europska unija.

• Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg potpisuju Rimske ugovore kojima su osnovane Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska zajednica za atomsku energiju (EURATOM).

• Turska potpisuje Sporazum o pridruživanju.

• Malta potpisuje Sporazum o pridruživanju.

• Cipar potpisuje Sporazum o pridruživanju.

• Prvi val proširenja: Velika Britanija, Irska i Danska postaju članice Europske zajednice.

• Drugi val proširenja: Grčka postaje članica Europske zajednice.

• Treći val proširenja: Španjolska i Portugal postaju članice Europske zajednice.

• Turska podnosi zahtjev za članstvo.

• Uspostavljen je program Phare.

• Cipar i Malta podnose zahtjev za članstvo.

• Mađarska i Poljska potpisuju Europske sporazume.

• Potpisan Ugovor o Europskoj uniji (Ugovor iz Maastrichta).

• veljača - Rumunjska potpisuje Europski sporazum.
• ožujak - Bugarska potpisuje Europski sporazum.
• lipanj - Europsko vijeće na sastanku u Kopenhagenu daje jasnu perspektivu članstva u Europskoj uniji pridruženim članicama iz srednje i istočne Europe, te definira tri kriterija za članstvo u Europskoj uniji, tzv. Kopenhaške kriterije (politički, gospodarski i pravni kriterij).
• listopad - Češka i Slovačka potpisuju Europske sporazume.

• ožujak - Mađarska podnosi zahtjev za članstvo.
• travanj - Poljska podnosi zahtjev za članstvo.
• prosinac - Na zasjedanju Europskog vijeća u Essenu dogovorena predpristupna strategija.

• siječanj - Četvrti val proširenja: Austrija, Finska i Švedska postaju članicama Europske unije.
• lipanj - Estonija, Latvija i Litva potpisuju Europske sporazume.
• Rumunjska i Slovačka podnose zahtjev za članstvo.
• listopad - Latvija podnosi zahtjev za članstvo.
• studeni - Estonija podnosi zahtjev za članstvo.
• prosinac - Litva i Bugarska podnose zahtjev za članstvo.
• Europsko vijeće definira četvrti kriterij za članstvo u Europskoj uniji, tzv. Madridski kriterij (administrativni kriterij).

• siječanj - Češka podnosi zahtjev za članstvo.
• lipanj - Slovenija podnosi zahtjev za članstvo i potpisuje Europski sporazum.

• srpanj - Europska komisija objavljuje Agendu 2000.
• prosinac - Europsko vijeće u Luksemburgu pokreće proces proširenja i dodatno ojačava predpristupnu strategiju EU-a za države kandidatkinje. Češka, Estonija, Mađarska, Poljska i Slovenija dobivaju status kandidata za članstvo.

• Otvoreni pregovori o pristupanju s Luksemburškom skupinom država kandidatkinja (Ciprom, Češkom, Estonijom, Mađarskom, Poljskom i Slovenijom).

• ožujak - Na sastanku Europskog vijeća u Berlinu dogovoren financijski okvir predpristupne pomoći za razdoblje 2000.-2006.
• prosinac - Na sastanku Europskog vijeća u Helsinkiju, Bugarska, Latvija, Litva, Rumunjska i Slovačka dobivaju status kandidata za članstvo.

• Pokrenuti predpristupni programi ISPA i SAPARD.
• veljača Otvoreni pregovori o pristupanju s Helsinškom skupinom država kandidatkinja (Bugarska, Latvija, Litva, Malta, Rumunjska, Slovačka).

• veljača - Konvencija o budućnosti Europe počela s radom.
• prosinac - Na sastanku Europskog vijeća u Kopenhagenu zaključeni pregovori o pristupanju s Ciprom, Češkom, Estonijom, Latvijom, Litvom, Mađarskom, Maltom, Poljskom, Slovačkom i Slovenijom. Usvojen financijski okvir izdvajanja za nove države članice EU-a za razdoblje 2004.- 2006.

• veljača - Ugovor iz Nice stupa na snagu.
• travanj - U Ateni potpisan Ugovor o pristupanju Cipra, Češke, Estonije, Latvije, Litve, Mađarske, Malte, Poljske, Slovačke i Slovenije Europskoj uniji.
• lipanj Na sastanku Europskog vijeća u Solunu predstavljen Nacrt ustavnog ugovora.
• listopad - Otvorena međuvladina konferencija o Nacrtu ustavnog ugovora.

• svibanj - Prvi krug petog vala proširenja: Cipar, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija postaju članice Europske unije.

• siječanj - Drugi krug petog vala proširenja: Bugarska i Rumunjska postaju članice Europske unije.
• prosinac - potpisan je Lisabonski ugovor

• prosinac - stupio na snagu Lisabonski ugovor

• 1. srpnja - Republika Hrvatska postaje 28. članice Europske unije.

• održavati i nadograđivati mir uspostavljen među državama članicama;
• ujediniti europske države u praktičnoj suradnji;
• omogućiti siguran život europskim građanima;
• promicati gospodarsku i društvenu solidarnost;
• očuvati europski identitet i raznolikost u globaliziranom svijetu;
• podržati vrijednosti koje Europljani dijele kao što su održivi razvoj i zdrav okoliš, poštivanje ljudskih prava i socijalna tržišna ekonomija.

Europska unija više je od konfederacije država, ali nije ni federacija. Ona zapravo predstavlja novu strukturu koja ne pripada niti u jednu tradicionalnu pravnu kategoriju. Njezin povijesno jedinstven politički sustav neprestano je evoluirao tijekom proteklih pedeset godina.

Ugovori čine ono što se naziva „primarno“ zakonodavstvo. Oni su temelj za veliku količinu „sekundarnog“ zakonodavstva, koje ima izravan utjecaj na svakodnevni život građana Europske unije. Uglavnom se sastoji od uredbi, direktiva i preporuka koje donose institucije Unije.

Ti zakoni, uz opću politiku Unije, rezultat su odluka koje donosi institucionalni trokut koji čine Vijeće (koje predstavlja države članice), Europski parlament (koji predstavlja građane) i Europska komisija (politički neovisno tijelo koje zastupa zajedničke europske interese).

• Na temelju prijedloga Komisije, Vijeće usvaja zakonodavstvo Unije u obliku uredbi i direktiva zajedno s Europskim parlamentom (redovni zakonodavni postupak) ili samostalno, nakon savjetovanja s Parlamentom. Vijeće također donosi neke odluke, kao i neobvezujuće preporuke te usvaja rezolucije.
• Vijeće uz Europski parlament usvaja proračun Unije.
• Vijeće sklapa međunarodne sporazume Unije o kojima pregovara Komisija i za koje je u većini slučajeva potreban pristanak Parlamenta.
• Vijeće kvalificiranom većinom (u skladu s Ugovorom iz Nice) imenuje članove Revizorskog suda, Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora i Odbora regija.
• Vijeće osigurava usklađivanje ekonomske politike država članica.
• U području Zajedničke vanjske i sigurnosne politike, pod stalnim predsjedanjem Visokog predstavnika Unije za vanjsku i sigurnosnu politiku, Vijeće za vanjske poslove usko surađuje s Komisijom.
   
  Vijeće se sastoji od po jednog predstavnika svake države članice na ministarskoj razini „koji ima ovlast za preuzimanje obveza u ime Vlade države članice koju predstavlja”. Osim Vijeća za vanjske poslove, Vijećem predsjeda predstavnik države članice koja predsjeda Unijom: predsjedanje se mijenja svakih šest mjeseci, redoslijedom o kojem Vijeće odlučuje jednoglasno. Vijećem u svim sastavima, osim za vanjske poslove, za razdoblje od 18 mjeseci predsjeda unaprijed određena skupina triju država članica, od kojih svaka Vijećem predsjeda šest mjeseci.
  Tijekom sljedećih godina, predsjedanja će se odvijati prema sljedećem redoslijedu: Latvija i Luksemburg 2015., Nizozemska i Slovačka 2016., Malta i Ujedinjena Kraljevina 2017., Estonija i Bugarska 2018., Austrija i Rumunjska 2019. te Finska u prvoj polovici 2020. Europsko vijeće može promijeniti taj redoslijed.
  S obzirom na predmet, Vijeće donosi odluke običnom većinom, kvalificiranom većinom ili jednoglasno.
• Obična većina: Odluka se smatra donesenom ako je više glasova za nego protiv. Svaki član Vijeća ima jedan glas. To je standardni postupak odlučivanja.
• Kvalificirana većina: U mnogim slučajevima odluku donesi kvalificirana većina, za što je potreban veći broj glasova nego kod donošenja odluke običnom većinom. U tom slučaju ne postoji jednakost glasačkog prava. Svaka država ima određen broj glasova u skladu s brojem stanovnika.
• Jednoglasnost: Zahtijeva se za odluke u svega nekoliko područja, no ona su među najvažnijima (oporezivanje, socijalna politika itd.).

• međunarodnu sigurnost i borbu protiv terorizma
• Europsku politiku susjedskih odnosa i odnose s Rusijom
• odnose s mediteranskim zemljama i Bliskim istokom.
• Europsko vijeće odredilo je uvjete za svaki krug proširenja EU-a. U Kopenhagenu 1993. postavila su se temelja za daljnja proširenja (kopenhaški kriteriji). Na sjednicama narednih godina dodatno su se određivali kriteriji za pristup i institucionalne reforme potrebne prije pristupanja.

Europski parlament nastao je proširenjem Zajedničke skupštine Europske zajednice za ugljen i čelik koja je postala zajednička skupština svih triju nadnacionalnih europskih zajednica koje su u to vrijeme postojale. Skupština je poslije dobila naziv „Europski parlament”. S vremenom je ta institucija, čije zastupnike od 1979. izravno biraju građani država članica, pretrpjela brojne promjene. Stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona Parlament je postao jednakopravan partner Vijeća u zakonodavnom postupku.

Pristupanjem Hrvatske 1. srpnja 2013. najveći mogući broj zastupničkih mjesta privremeno se povećao na 766 kako bi Parlament primio 12 hrvatskih zastupnika izabranih u travnju 2013. (u skladu s člankom 19. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske).

Za izbore u 2014. ukupan broj zastupničkih mjesta smanjio se na 751. Raspodjela mjesta ponovno će se revidirati pravovremeno prije izbora koji će se održati 2019.

Jedinstvenim europskim aktom ojačana je uloga Parlamenta na pojedinim zakonodavnim područjima te je odlučeno da se za ugovore o pristupanju i pridruživanju mora dobiti suglasnost Parlamenta.

U skladu s Ugovorom iz Maastrichta, uvođenje postupka suodlučivanja na određena zakonodavna područja i proširenje postupka suradnje na druga područja označilo je početak preobrazbe Parlamenta u suzakonodavca. Njime je Parlamentu dana ovlast za konačno odobrenje sastava Komisije: to je predstavilo važan iskorak u smislu političkog nadzora Parlamenta nad izvršnom vlašću Europske unije.

Ugovorom iz Amsterdama postupak suodlučivanja proširen je na većinu zakonodavnih područja i reformiran tako što je Parlament postao suzakonodavac ravnopravan Vijeću. Za imenovanje predsjednika Komisije potrebno je odobrenje Parlamenta, čime se pojačala njegova kontrola izvršne vlasti. Ugovorom iz Nice još je više prošireno područje primjene postupka suodlučivanja.

Ugovor iz Lisabona predstavlja još jedno važno proširenje primjene glasovanja kvalificiranom većinom u Vijeću (koristeći novu metodu) i postupka. Suodlučivanje, poznato kao redovni zakonodavni postupak, postalo je najčešće korišteni postupak odlučivanja i obuhvaća posebno važna područja, kao što su zajednička poljoprivredna politika te pravosudna i sigurnosna politika.

Kao institucija koja predstavlja europske građane, Parlament predstavlja demokratsku osnovu Europske unije. Kako bi osigurao demokratsku legitimnost Unije, Parlament mora biti u potpunosti uključen u europske zakonodavne postupke te u ime građana provoditi politički nadzor nad drugim institucijama Unije.

Od Ugovora iz Amsterdama, ako Vijeće želi iznijeti mišljenje da postoji stvarna opasnost da neka država članica teško krši temeljna načela Europske unije, prije nego što iznese svoje preporuke ili sankcije određenoj državi članici mora dobiti pristanak Parlamenta. Suprotno tome, Vijeće mora odobriti sve izmjene Statuta zastupnika Europskog parlamenta.

Parlament u različitoj mjeri sudjeluje u usvajanju zakonodavnih akata Unije, u skladu s pravnom osnovom svakog pojedinog akta.

Parlament je jedno od dva nadležna tijela za proračun - uključen je u proračunski postupak od pripremne faze, posebno u vezi s određivanjem općih smjernica i vrsta rashoda. Usvaja proračun i nadgleda njegovo izvršenje te daje razrješnicu o izvršenju proračuna

Parlament je 1981. počeo neformalno potvrđivati imenovanje Komisije ispitujući i odobravajući njezin program. Međutim, tek se od stupanja na snagu Ugovora iz Maastrichta (1992.) traži njegovo odobrenje prije nego što države članice imenuju predsjednika i članove Komisije kao kolegijalno tijelo. Ugovorom iz Amsterdama otišlo se korak dalje zahtijevajući od Parlamenta posebno odobrenje za imenovanje predsjednika Komisije, prije imenovanja drugih članova kolegija. Parlament je 1994. također uveo saslušanja kandidata za povjerenike. U skladu s Ugovorom iz Lisabona kandidat za predsjednika Komisije treba biti odabran prema rezultatima europskih izbora. Parlament ima ovlasti pokrenuti postupak pred Sudom EU ako neka druga institucija prekrši Ugovor.

Kada građani Unije žele iskoristiti svoje pravo na predstavke, naslovljavaju ih na predsjednika Parlamenta. U pogledu Europske građanske inicijative, Parlament organizira saslušanje s izlagačima iz uspješno registriranih europskih građanskih inicijativa.

Od 1979. godine članovi Europskoga parlamenta biraju se neposredno svakih pet godina. Ustrojstvo i način rada Europskog parlamenta utvrđuju se Poslovnikom. Politička tijela, odbori, izaslanstva i klubovi zastupnika upravljaju aktivnostima Parlamenta.

Europski parlament ima 751 zastupnika, raspodijeljenih među državama članicama na sljedeći način: Njemačka − 96, Francuska − 74, Italija i Ujedinjena Kraljevina − 73, Španjolska − 54, Poljska – 51, Rumunjska – 32, Nizozemska – 26, Belgija, Grčka, Mađarska, Portugal i Češka Republika – 21, Švedska – 20, Austrija – 18, Bugarska – 17, Finska, Danska i Slovačka – 13, Hrvatska, Irska i Litva – 11, Latvija i Slovenija − 8, Cipar, Estonija, Luksemburg i Malta – 6.

Raspodjela mjesta ponovno će se revidirati pravovremeno prije izbora koji će se održati 2019.

Zastupnici se u Parlamentu ne povezuju u nacionalnim izaslanstvima, nego u transnacionalnim skupinama prema svojem političkom opredjeljenju.

• svoje dužnosti moraju vršiti posve neovisno, u općem interesu Unije, što znači da ne smiju tražiti niti primati upute bilo koje vlade ili drugog vanjskog tijela;
• ne smiju se baviti nijednim drugim zanimanjem, bilo da je ono plaćeno ili ne.

• Komisija nakon prethodnog postupka, što dotičnoj državi daje priliku da se očituje u obliku obrazloženog mišljenja,
• ili država članica protiv druge države članice nakon prethodnog upućivanja predmeta Komisiji.
• Uloga Suda:
• ustanoviti da država nije ispunila svoje obveze; u tom je slučaju država dužna poduzeti potrebne mjere kako bi postupila sukladno presudi Suda;
• ako smatra da dotična država članica nije poduzela te mjere, Komisija, nakon prethodnog postupka kao što je gore navedeno, može Sudu predložiti da državi članici dosudi paušalni iznos ili novčanu kaznu u iznosu koji odredi Sud na prijedlog Komisije.

• pouzdanost godišnjih financijskih izvještaja Europske unije
• zakonitost i pravilnost predmetnih transakcija i
• dobro financijsko upravljanje.
   
  Revizija Revizijskog suda temelji se na dokumentaciji i može se provoditi na licu mjesta u:
• institucijama EU-a
• bilo kojem tijelu koje u ime EU-a upravlja prihodima ili rashodima
• bilo koja fizička ili pravna osoba koja prima sredstva iz proračuna EU-a.

Europski gospodarski i socijalni odbor savjetodavno je tijelo Europske unije. Komisija, Vijeće ili Parlament obavezni su tražiti njegovo mišljenje za područja koja određuju ugovori, dok je za ostala područja savjetovanje neobavezno. Odbor također može davati mišljenja na vlastitu inicijativu. Njegovi članovi nisu vezani nikakvim obvezujućim napucima. U općem interesu Unije potpuno su neovisni u obavljanju svojih dužnosti. Članove Odbora imenuje Vijeće na razdoblje od pet godina, a u općem interesu Unije potpuno su neovisni u obavljanju svojih dužnosti. Može se sastajati na vlastitu inicijativu, ali se najčešće saziva na zahtjev Vijeća ili Komisije.

Odbor ima savjetodavnu ulogu - njegova je zadaća obavještavati institucije odgovorne za donošenje odluka u Europskoj uniji o mišljenju predstavnika gospodarskih i socijalnih partnera. Na određenim posebno navedenim područjima odluka se može donijeti tek nakon što se Vijeće ili Komisija savjetuju Odborom. To su npr. poljoprivredna politika, slobodno kretanje osoba i usluga, prometna politika, i tako dalje. Parlament, Komisija ili Vijeće također se mogu savjetovati s Odborom u svim slučajevima kada to smatraju primjerenim, a Odbor može odlučiti izdati mišljenje kad god to smatra potrebnim.

Europska središnja banka nastala je u svrhu vođenja monetarne politike euro-zone a glavni joj je cilj održati stabilnost cijena. 2014. su u okviru jedinstvenog nadzornog mehanizma ESB-u dodijeljene i važne dodatne zadaće: zadaće koje se odnose na bonitetni nadzor kreditnih institucija u državama članicama obuhvaćenima tim mehanizmom.

Europska središnja banka (ESB) osnovana je 1. lipnja 1998. sa sjedištem u Frankfurtu na Majni, u Njemačkoj. Glavne zadaće ESB-a uključuju provedbu monetarne politike u euro-zoni.

Monetarna funkcija - ESB i nacionalne središnje banke svih država članica čine Europski sustav središnjih banaka (ESSB). ESB, zajedno sa (samo onim) nacionalnim središnjim bankama država članica čija je valuta euro, čini Eurosustav.

Nadzorna funkcija - ESB i nadležna nacionalna tijela država članica iz euro-zone zajedno čine jedinstveni nadzorni mehanizam. Nadležna tijela država članica izvan euro-zone mogu blisko surađivati s ESB-om i sudjelovati u jedinstvenom nadzornom mehanizmu.

ESB je neovisna.

• nastoje razviti slabije razvijene regije;
• nastoje modernizirati ili prenamijeniti poduzeća ili razviti nove aktivnosti koje se ne mogu potpuno financirati sredstvima dostupnima u pojedinim državama članicama;
• jesu od zajedničkog interesa nekoliko država članica.
  Također pridonosi promicanju ekonomske, socijalne i teritorijalne kohezije u Uniji i podupire provedbu ciljeva strategije Europa 2020. EIB stoga ima važnu ulogu u stvaranju novog rasta te pomaganju u prevladavanju gospodarske krize.

• poboljšati zaštitu građana u slučaju nepravilnosti u postupanju institucija i tijela,
• te na taj način ojačati otvorenost i demokratski nadzor u postupku odlučivanja i upravljanja institucijama Unije (nepravilnosti u postupanju mogu se sastojati od administrativnih nepravilnosti, diskriminacije, zloupotrebe ovlasti, nepružanja informacija, neopravdanih kašnjenja itd.).
   
  Europskog ombudsmana imenuje Parlament nakon svakih izbora te za razdoblje trajanja svog saziva. Europski ombudsman može biti ponovo izabran.

• ulaganje za rast i zapošljavanje – jača se tržište rada i regionalna gospodarstva;
• europska teritorijalna suradnja − kohezija Europske unije podupire se kroz suradnju na prekograničnoj, transnacionalnoj i međuregionalnoj razini.
  Od 1988. proračun kohezijske politike Unije iznimno se povećao te je ona, pored zajedničke poljoprivredne politike, postala jednom od politika Unije za koje se izdvaja najviše sredstava - u razdoblju 2014. – 2020. planira se namijeniti 325 milijardi EUR, što je otprilike trećina proračuna Europske unije.

• povećanje produktivnosti poljoprivrede uz razvoj tehničkog napretka i uz osiguranje maksimalne iskorištenosti čimbenika proizvodnje, posebno radne snage;
• osiguranje ravnopravnih životnih standarda poljoprivrednom stanovništvu;
• stabilizacija tržišta;
• jamčenje sigurnost redovne opskrbe;
• osiguranje primjerene cijene potrošačima.

• Europski socijalni fond
• Europski fond za prilagodbu globalizaciji (EGF)
• Program Europske unije za zapošljavanje i socijalnu solidarnost. 

Inovacije imaju sve važniju ulogu u našem gospodarstvu. One su korisne građanima kao potrošačima i kao radnicima. Ubrzavaju i unaprjeđuju projektiranje, razvoj, proizvodnju i korištenje novih proizvoda, industrijskih procesa i usluga. Nužne su za stvaranje boljih radnih mjesta, za izgradnju ekološki osvještenijeg društva, za unaprjeđenje kvalitete života, ali i za održavanje konkurentnosti Europske unije na svjetskom tržištu.

Inovacijska politika sučelje je između istraživanja i politike tehnološkog razvoja te industrijske politike, čiji je cilj stvoriti okvir koji pridonosi dovođenju ideja na tržište. Njezin će značaj u europskom zakonodavstvu biti sve veći.

Članak 173. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) predstavlja pravnu osnovu opće industrijske politike Europske unije, u kojem se navodi da „Unija i države članice osiguravaju potrebne uvjete za konkurentnost industrije Unije”.

Pravna osnova za politiku Europske unije o istraživanju i tehnološkom razvoju nalazi se u člancima 179. i 189. UFEU-a. Osnovni instrument politike Unije za istraživanje i tehnološki razvoj je višegodišnji okvirni program kojim se utvrđuju ciljevi, prioriteti i financijski paket podrške za razdoblje od nekoliko godina. Okvirne programe istraživanja i tehnološkog razvoja usvajaju Europski parlament i Vijeće u skladu s redovnim zakonodavnim postupcima i nakon savjetovanja s Europskim gospodarskim i socijalnim vijećem.

Općenito je prepoznata važnost inovacijske politike. Ona je također usko povezana s drugim politikama Europske unijepoput politike zapošljavanja, tržišnog natjecanja, okoliša, industrije i energije. Uloga je inovacija preinačiti rezultate istraživanja u nove i bolje usluge i proizvode s ciljem zadržavanja konkurentnosti na svjetskom tržištu, kao i unaprijediti kvalitetu života europskih građana.

Europa svake godine na istraživanje i razvoj potroši 0,8 % BDP-a manje od SAD-a i 1,5 % manje od Japana. Nadalje, dolazi i do određenih posljedica odljeva mozgova jer se naši najbolji istraživači i inovatori sele u države koje imaju povoljnije uvjete. Iako je tržište EU-a najveće na svijetu, i dalje je rascjepkano i nedovoljno pristupačno inovacijama.

U namjeri da promijeni te trendove Europska unija je razvila koncept „Unije inovacija” čiji je cilj: u Europi postići vrhunske znanstvene rezultate; ukloniti prepreke inovacijama, poput skupog patentiranja, rascjepkanog tržišta, sporog utvrđivanja normi i manjka vještina, koje trenutno sprječavaju brz prijenos ideja na tržište; provedbom inovacijskih partnerstava među europskim institucijama, nacionalnim i regionalnim vlastima te poduzećima revolucionizirati način na koji javni i privatni sektor rade zajedno. 

Unija inovacija ključno je ulaganje za našu budućnost. Na primjer, postizanje našeg cilja da uložimo 3 % BDP-a EU-a u istraživanje i razvoj do 2020. godine moglo bi stvoriti 3,7 milijuna radnih mjesta i povećati godišnji BDP za 795 milijardi eura do 2025. godine.

• zaštita prirode i jačanje otpornosti prirode,
• potaknuti održivi razvoj zasnovan na učinkovitom korištenju resursa,
• učinkovito rješavati prijetnje zdravlju koje su povezane s okolišem,
• promicati bolju provedbu europskih zakona povezanih sa zaštitom okoliša,
• osigurati da znanost i tehnologija prate relevantne politike,
• osigurati potrebna ulaganja,
• poboljšati način na koji se zaštita okoliša odražava u drugim europskim politikama,
• poboljšati održivost europskih gradova,
• poboljšati učinkovitost EU u rješavanju regionalnih iglobalnih izazova povezanih sa zaštitom okoliša i klimatskim promjenama.

• smanjiti neposrednu potrošnju energije za 20% do 2020. godine, u odnosu na prognozu potrošnje energije za 2020.,
• povećati udio obnovljivih izvora energije za 20%, s posebnim ciljevima o biogorivima i električnoj energiji, te
• smanjiti emisije stakleničkih plinova za 20% do 2020. u usporedbi sa 1990.

• mali postotak bruto nacionalnog dohotka (uglavnom oko 0,7 %) koji odvajaju sve države članice i koji je najveći izvor proračunskih prihoda; temelji se na načelu solidarnosti i platne sposobnosti, iako se iznos može prilagoditi u cilju izbjegavanja preopterećivanja određenih država
• mali postotak standardiziranih prihoda od poreza na dodanu vrijednost svake države članice, koji najčešće iznosi otprilike 0,3 %
• veliki dio uvoznih carina na proizvode iz trećih zemalja (država koja naplaćuje carinu zadržava mali postotak).

• povećao je ovlasti Zajednice u područjima nekih politika (socijalna politika, istraživanje, zaštita okoliša);
• postupno uspostavljanje jedinstvenog tržišta do kraja 1992. godine kroz opsežan zakonodavni program koji uključuje prihvaćanje stotina direktiva i propisa;
• češće korištenje većinskoga glasovanja u Vijeću ministara. 

• usitnjeni nacionalni porezni sustavi sprječavaju integraciju tržišta i učinkovitost
• uslužni sektor zaostaje za tržištima roba (iako poduzeća nude niz prekograničnih usluga iz kućnih ureda od 2006.)
• pojedinačna nacionalna tržišta još uvijek postoje na području financijskih usluga, energije i transporta
• e-trgovina među državama EU sporije se pokrenula nego na nacionalnoj razini, a postoje i značaje razlike u propisima, normama i praksi koje primjenjuju različite države
• propisi u vezi s priznavanjem obrazovanja moraju se pojednostaviti za obrazovanu radnu snagu kako bi ti ljudi lakše pronašli zaposlenje u drugim državama EU.

• referentnu valutu nazvanu ecu: bila je ukupnost svih valuta država članica;
• mehanizam tečajnih stopa: svaka je valuta imala tečajnu stopu vezanu na ecu, bilateralne tečajne stope smjele sufluktuirati samo do 2,25%;
• kreditni mehanizam: svaka je država prenijela 20% svoje valute i zlatnih rezervi u zajednički fond. 

• potpuno slobodno kretanje kapitala unutar Unije (ukidanje devizne kontrole);
• povećanje iznosa namijenjenih uklanjanju nejednakosti između europskih regija (strukturni fondovi);
• ekonomsku konvergenciju kroz multilateralno praćenje gospodarskih politika država članica. 

• uspostavljanje Europskog monetarnog instituta (EMI) u Frankfurtu: EMI su sačinjavali guverneri središnjih banaka država članica Unije;
• neovisnost nacionalnih središnjih banka;
• pravila za ograničenje nacionalnih proračunskih deficita. 

• stabilnost cijena: stopa inflacije ne smije prelaziti prosječnu stopu inflacije triju država članica s najmanjom inflacijom za više od 1,5%;
• kamatne stope: dugoročne kamatne stope ne smiju varirati više od 2% u odnosu na prosječnu kamatnu stopu triju država članica s najmanjim kamatnim stopama;
• deficiti: nacionalni proračunski deficit mora biti manji od 3% BDP-a;
• javni dug: ne smije prelaziti 60% BDP-a;
• stabilnost tečajnih stopa: tečajne stope moraju biti unutar dopuštenih granica fluktuacije unatrag dvije godine.

• Deficit proračuna opće države: udio proračunskog deficita opće države u bruto domaćem proizvodu (BDP) ne smije prelaziti 3% deficita s kraja prethodne financijske godine. Ako to nije moguće, dopušta se da deficit privremeno biti iznad (ali još uvijek blizu) razine od 3%.
• Državni dug: udio bruto duga opće države u BDP-u ne smije prijeći 60% BDP-a na kraju prethodne financijske godine. Ako nije tako, udio mora pokazivati tendenciju značajnog smanjivanja i zadovoljavajućom se dinamikom mora približavati referentnoj vrijednosti.

Euroskupina je neslužbeno tijelo u kojem se sastaju ministri financija država iz eurozone. Cilj tih sastanaka je osigurati bolju koordinaciju gospodarskih politika, pratiti proračunske i financijske politike država eurozone i zastupati euro u međunarodnim monetarnim forumima.

Euroskupina Prvotno nazvan Euro-11, sastanak ministara gospodarstva i financija s područja eura preimenovan je 1997. u Euroskupinu. To savjetodavno i neslužbeno tijelo redovno se sastaje kako bi raspravilo o svim pitanjima u vezi s neometanim funkcioniranjem područja eura i ekonomske i monetarne unije. Na te se sastanke poziva Komisija i po potrebi Europska središnja banka (članak 1. Protokola br. 14 o Euroskupini).

Na neslužbenom sastanku Ecofina održanom 10. rujna 2004. u Scheveningenu luksemburški predsjednik vlade i ministar financija Jean-Claude Juncker izabran je za predsjednika Euroskupine. Tako je postao prvi izabrani stalni predsjednik Euroskupine na mandat koji je počeo 1. siječnja 2005. Ugovorom iz Lisabona ojačana je uloga Euroskupine kako bi se povećala koordinacija na području eura. I termin Euroskupina prvi put se spominje u tom Ugovoru (članak 137. UFEU-a). Među službenim promjenama je biranje predsjednika Euroskupine na mandat od dvije i pol godine većinom država članica zastupljenih u Euroskupini (članak 2. Protokola br. 14 o Euroskupini).

• ulagati više u istraživanje i inovacije;
• dati Europskoj komisiji veću ulogu koordinatora kako bi se snažnije podržale države članice, posebice putem širenja „najbolje prakse“ u Europi;
• ubrzati reforme na financijskim tržištima i u sustavima socijalne skrbi te ubrzati liberalizaciju telekomunikacija i energetskog sektora.

Prvo pravo europskoga građanina jest pravo na slobodno kretanje, rad i život na prostoru Unije. To je pravo potvrđeno Ugovorom iz Maastrichta u poglavlju o državljanstvu.

Europske unije je donijela direktivu koja uspostavlja sustav međusobnog priznavanja visokoškolskih kvalifikacija. Ta direktiva odnosi se na sve sveučilišne programe u trajanju od triju ili više godina, a temelji se na načelu međusobnog povjerenja u kvalitetu nacionalnih sustava za obrazovanje i obuku.

Svaka osoba koja je državljanin države članice Europske unije može raditi u zdravstvenim, obrazovnim ili drugim javnim uslugama bilo gdje u Uniji, osim u djelatnostima koje pokriva povlaštenost javnih vlasti (policija, vojska, vanjski poslovi itd.). Doista, što bi moglo biti prirodnije nego zaposliti Engleza kao nastavnika engleskoga jezika u Rimu ili ohrabriti mladog diplomiranog Belgijanca da se prijavi na natječaj za posao u javnoj službi u Francuskoj?

Od 2004. godine državljani Europe koji putuju unutar Europske unije mogu od svojih nacionalnih vlasti dobiti karticu europskog zdravstvenog osiguranja, koja će im pomoći u podmirenju medicinskih troškova razbole li se tijekom boravka u drugoj državi.

Prema Ugovoru iz Maastrichta svaki građanin Unije – bez obzira na nacionalnost – ima pravo glasovanja i pravo kandidiranja na lokalnim izborima u državi u kojoj živi, kao i na izborima za Europski parlament.

To Europsku uniju približava njezinim ljudima. Državljanstvo u Uniji sada je dio Ugovora koji navodi da „svaka osoba koja ima državljanstvo neke od članica Europske unije postaje građaninom Unije. Državljanstvo Unije je dopuna, a ne zamjena nacionalnog državljanstva“.

• pravo na štrajk;
• pravo radnika da bude informiran i savjetovan;
• pravo na usklađenost obiteljskog i profesionalnog života;
• pravo na zdravstvenu skrb, socijalno osiguranje i socijalnu pomoć na području cijele Unije. 

Schengenski prostor, predstavlja teritorije 26 europskih zemalja, koje su usvojile Schengenski sporazum potpisan 1985. u Schengenu, Luksemburg. Schengenski prostor u mnogo čemu funkcionira kao područje jedne države, s tradicionalnim kontrolama za one koji ulaze i izlaze iz područja, ali bez unutarnjih graničnih kontrola.

Schengenske države više ne obavljaju provjere na svojim unutarnjim granicama, ali su pooštrile nadzor vanjskih granica. Kako bi se zajamčila sigurnost u slobodnom prostoru bez granica, te su države povećale i suradnju s policijom, posebice putem izravnog praćenja i uhićenja bez potrebe za nalogom i prekograničnog nadzora. Schengenski informacijski sustav omogućuje cirkuliranje upozorenja o tjeralicama ili nestalim osobama, ukradenim vozilima i dokumentima od strane tijela za nadzor državnih granica, carine i policije.

Jedan od važnijih događaja dogodio se 1985. godine, kada su vlade Belgije, Francuske, Njemačke, Luksemburga i Nizozemske potpisale ugovor u luksemburškom gradiću Schengenu.

Schengenske odredbe postale su dio europskog prava ugovorom iz Amsterdama 1999. iako prostoru službeno pripadaju i četiri ne-EU države: Island, Lihtenštajn, Norveška i Švicarska. Područje trenutačno obuhvaća populaciju od preko 400 milijuna stanovnika te površinu od 4.312.099 km2.

Četiri članice Europske unije: Bugarska, Cipar, Hrvatska i Rumunjska su se obvezale na ulazak u Schengenski prostor. Prije pune implementacije schengenskih pravila, svaka zemlja mora ispuniti potrebne uvjete u četiri područja: zračne granice, vize, policijska suradnja i zaštita osobnih podataka.

Ulazak Bugarske i Rumunjske u Schengenski prostor se očekuje najranije u 2015., Hrvatska je kao cilj postavila godinu 2015., a Cipar godinu 2016.

Slobodno kretanje ljudi unutar Europske unije predstavlja sigurnosno pitanje za vlade država članica jer se više ne kontroliraju unutarnje granice Unije. Kako bi to kompenzirali, morale su se uvesti dodatne sigurnosne mreže na vanjske granice Europske unije. Osim toga, budući da i kriminalci mogu iskoristiti slobodu kretanja unutar Unije, državne policijske snage i pravosudne vlasti moraju raditi zajedno kako bi se borile protiv prekograničnog kriminala.

Postignuti su dogovori o ukidanju kontrole ljudi, bez obzira na nacionalnost, na zajedničkim granicama, dogovori o ujednačavanju kontrola granica Europske unije s državama koje nisu članice Europske unije te dogovori o uvođenju zajedničke politike o vizama. Tako je nastalo područje bez unutarnjih granica poznato kao Schengenski prostor.

Schengenski paket i sekundarno zakonodavstvo nastalo iz njega postali su integralnim dijelom Ugovora Europske unije, a schengenski prostor postupno se širi te je njime obuhvaćena većina članica Europske unije kao i nečlanice Europske unije - Island, Norveška i Švicarska. Izvan ovog prostora trenutno su Bugarska, Irska, Rumunjska, Velika Britanija, Cipar i Republika Hrvatska.

Europa se ponosi svojom dugom tradicijom iskazivanja dobrodošlice strancima te pružanjem azila izbjeglicama koji bježe pred opasnošću i progonima. Danas se pred vlade Europske unije postavlja pitanje kako izaći na kraj sa sve većim brojem imigranata, legalnih i ilegalnih, u područjima bez unutarnjih granica.

Vlade Europske unije dogovorile su se da usklade pravila tako da zahtjevi za azil budu procesirani u skladu s osnovnim principima koji će biti jednako prepoznati u cijeloj Uniji. Godine 1999. postavile su za cilj donošenje zajedničke procedure glede azila te davanja jednakih mogućnosti osobama koje su dobile azil na području cijele Unije. Unija će imigrantima dati ista prava i obveze koje imaju i građani Europe. Prihvaćene su neke tehničke mjere kao što su minimalni standardi za primanje osoba koje traže azil te davanje statusa izbjeglice.

Uspostavljen je Europski fond za izbjeglice. Opći je cilj fonda dati podršku i poboljšati napore zemalja članica da osiguraju uvjete za primanje izbjeglica, prognanika i korisnika dodatne zaštite; primjenjuju pravedne i učinkovite postupke davanja azila; promiču pozitivnu praksu u području azila, kako bi se zaštitila prava osoba kojima je potrebna međunarodna zaštita, te omogućilo da sustavi azila u državama članicama funkcioniraju učinkovito.

Kako bi ta politika bila održiva, Europska unija mora uspostaviti učinkovit sustav kontrole imigracije, izvršavanje provjera na svojim vanjskim granicama te sprečavanje ilegalne imigracije. Potrebni su koordinirani napori u borbi protiv zločinačkih bandi koje preko svojih mreža krijumčare i nehumano izrabljuju ljude, naročito žene i djecu.

Organizirani kriminal postaje sve sofisticiraniji pa se u svojim aktivnostima koristi europskim i međunarodnim mrežama. Terorizam je jasno dao na znanje da može djelovati s najvećom brutalnošću bilo gdje na svijetu.

Stoga je osnovan Schengenski informacijski sustav (engleski: Schengen information system - SIS). Riječ je o složenoj bazi podataka koja policiji i pravosuđu omogućuje razmjenu informacija o osobama za kojima je raspisana tjeralica ili se traži njihovo izručenje, ili o ukradenoj imovini, primjerice, o vozilima ili umjetninama.

Praćenje tragova nelegalno stečenih dobara jedan je od najboljih načina hvatanja zločinaca. Zbog toga, a i kako bi presjekla financiranje zločinačkih organizacija, Unija koristi zakonodavstvo u sprečavanju pranja novca.

Najveći napredak u posljednjih nekoliko godina na polju suradnje među policijama predstavlja osnivanje Europola, tijela Europske unije sa sjedištem u Haagu. Sastavljeno je od policajaca i carinika koji se bore protiv svekolikoga međunarodnog kriminala: šverca droge, prodaje ukradenih vozila, trgovine ljudima i ilegalne imigracije, seksualnog izrabljivanja žena i djece, pornografije, krivotvorenja, prometa radioaktivnim i nuklearnim materijalima, terorizma, pranja novca i krivotvorenja eura.

U Europskoj uniji trenutno postoji više različitih pravosudnih sustava koji usporedo funkcioniraju unutar svojih državnih granica. Ako Unija želi da ljudi dijele isti koncept pravde, pravosudni im sustav život mora olakšati, a ne otežati.

Najvažniji primjer praktične suradnje na tom području postigao je rad Eurojusta, središnje koordinacijske strukture osnovane u Den Haagu 2003. godine. Njegova je svrha omogućiti nacionalnim istražnim tijelima i organima gonjenja zajedničko vođenje istraga koje uključuje više država članica Unije.

Europski nalog za uhićenje, uveden u siječnju 2004. godine, ima zadaću zamijeniti dugotrajne procese izručenja.

Međunarodni kriminal i terorizam ne poštuju nacionalne granice. To znači da je potrebna zajednička politika Unije za kazneno pravo jer suradnju između sudova različitih zemalja mogu priječiti različita tumačenja određenih kaznenih zakona. Cilj je Unije da na tom području stvori zajednički pravni okvir za borbu protiv terorizma kako bi svojim građanima zajamčila visok stupanj zaštite i pojačala međunarodnu suradnju na tom području.

Na polju građanskih prava Europska unija je donijela zakone koji će omogućiti primjenu sudskih odluka u prekograničnim slučajevima koji uključuju rastave, razdvojenost, skrbništvo nad djecom i alimentaciju tako da odluke iz jedne zemlje budu primjenjive u drugoj. Unija je uspostavila jedinstvene postupke koji pojednostavnjuju i ubrzavaju rješavanje prekograničnih slučajeva u malim i neosporenim građanskim tužbama kao što su naplata dugova i stečaj.

• Lisabonski ugovor dopunjava i ažurira prethodne ugovore Europske unije.
• Uzima u obzir činjenicu da je Unija narasla s prvobitnih šest država članica osnivačica Unije na tada postojećih 27, te mnoge promjene uzadnjih 50 godina.
• Lisabonski ugovor popravlja metode rada Europske unije kako bi Unija u 21. stoljeću učinkovitije i sposobnije obavljala svoje poslove.
• Pomaže Uniji da bolje štiti interese građana te im omogućava da se njihov glas izravno čuje uz pomoć nove Građanske inicijative.
• Poveljom o temeljnim pravima štiti prava građana.
• Povećava ulogu Europskog parlamenta i daje nove ovlasti nacionalnim parlamentima.
• Donošenje odluka na europskoj razini čini učinkovitijim.
• Daje Uniji jedinstven glas u svijetu.
• Uvodi nove mjere za suočavanje s važnim pitanjima koja utječu na svakodnevni život građana EU-a, kao što su klimatske promjene, prekogranični kriminal i energija.
• U isto vrijeme, štiti prava svake države članice, posebice kad se radi o osjetljivim područjima poput oporezivanja i obrane.

• nuditi ljudima prostor slobode, sigurnosti i pravde bez unutarnjih granica;
• raditi na održivom razvoju Europe temeljenom na uravnoteženom gospodarskom rastu i stabilnosti cijena, visoko konkurentnoj društvenoj tržišnoj ekonomiji, s ciljem najviše stope zaposlenosti i društvenog napretka, s visokom razinom zaštite okoliša;
• boriti se protiv društvene isključenosti i diskriminacije te promicati društvenu pravdu i zaštitu;
• promicati ekonomsku, društvenu i teritorijalnu koheziju, i solidarnost među državama članicama;
• ostati vjerna ekonomskoj i monetarnoj uniji s eurom kao svojom valutom;
• isticati i promicati vrijednosti Europske unije diljem svijeta i pridonositi miru, sigurnosti, održivom razvoju planeta Zemlja, solidarnosti i poštovanju među narodima, slobodnoj i pravednoj trgovini i iskorjenjivanju siromaštva;
• pridonositi zaštiti ljudskih prava, posebice prava djece, kao i strogom provođenju i razvoju međunarodnog prava, uključujući poštovanje principa Povelje Ujedinjenih naroda.

• Ugovor daje građanima veća prava u donošenju odluka.
• Lisabonski ugovor olakšava procedure donošenja odluka Europske unije.
• Ključni cilj Lisabonskog ugovora je modernizirati institucije koje vode poslove Europske unije i učiniti ih demokratičnijima.
• Lisabonski ugovor potvrđuje predanost postizanju ekonomske i monetarne unije s eurom kao valutom.
• Lisabonski ugovor jasnije objašnjava ulogu Europske unije na području zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Odluke o pitanjima obrane i dalje će se donositi jednoglasnim pristankom svih država članica.
• Lisabonski ugovor sadrži važne nove odredbe koje jačaju sposobnost Europske unije da se bori protiv međunarodnog prekograničnog kriminala, ilegalne migracije i trgovine ljudima, oružjem i drogom.
• Lisabonski ugovor intenzivira socijalne ciljeve Europske unije. Ugovor predviđa da, u svim politikama i akcijama, EU vodi računa o promicanju visoke stope zaposlenosti.
• Lisabonski ugovor sadrži važne odredbe u nizu novih područja koje učvršćuju sposobnost Europske unije u borbi protiv međunarodnog prekograničnog kriminala, ilegalne migracije, trgovine ženama i djecom, drogom i oružjem.
• Definira suradnju država članica na području borbe protiv klimatskih promjena te definira zajedničku energetsku politiku.
• Lisabonski ugovor priznaje prava, slobode i principe iznesene u Povelji o temeljnim pravima i čini Povelju pravno obvezujućom.

Europski parlament je izravno izabrana institucija koja predstavlja građane država članica.

Zakonodavne ovlasti Europskog parlamenta povećane su novim „redovnim zakonodavnim postupkom” koji je zamijenio bivši postupak suodlučivanja. Sad se on primjenjuje na više od 40 novih političkih područja, čime se njihov broj povećao na 73.

Postupak pristanka postoji i dalje kao „suglasnost”, a postupak savjetovanja ostao je nepromijenjen.

Novim postupkom donošenja proračuna stvara se potpuna jednakost Parlamenta i Vijeća kad se radi o odobravanju godišnjeg proračuna. Višegodišnji financijski okvir mora odobriti Parlament (suglasnost).

Europski parlament sad bira predsjednika Komisije većinom zastupnika na prijedlog Europskog vijeća koje kandidata mora izabrati kvalificiranom većinom vodeći računa o rezultatu izbora za Europski parlament. Europski parlament i dalje mora odobriti Komisiju kao kolegij.

Europski parlament može imati najviše 751 zastupnika. Najveći broj zastupnika po državi članici smanjen je na 96, a najmanji je povećan na 6.

Po prvi put, nacionalni parlamenti imaju izravan utjecaj na proces donošenja odluka.

U sklopu Lisabonskog ugovora, svi predloženi zakoni Europske unije moraju se slati nacionalnim parlamentima.

Primjenjuje se sustav pravovremenog upozorenja i svaki nacionalni parlament ima osam tjedana da argumentira svoj prigovor ako misli da prijedlog zakona nije prikladan za Europsku uniju.

Ako dovoljan broj nacionalnih parlamenata država članica uloži prigovor, prijedlog se može izmijeniti i dopuniti ili povući.

Ovakav sustav pravovremenog upozorenja omogućuje parlamentima država članica važnu ulogu u osiguravanju da Europska unija ne prekorači svoje ovlasti uključujući se u pitanja koja se mogu bolje riješiti na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini.

Vijeće, koje se prije stupanja na snagu Lisabonskog ugovora nazivalo i Vijeće Europske unije ili Vijeće ministara, čini 28 ministara vlada od kojih svaki predstavlja jednu državu članicu.

Ono je važno tijelo s pravom odlučivanja koje koordinira ekonomske politike Europske unije i ima središnju ulogu u vanjskoj i sigurnosnoj politici.

Dijeli zakonodavne ovlasti i prava odlučivanja o proračunu s Europskim parlamentom.

Ugovorom iz Lisabona zadržano je „glasovanje dvostrukom većinom“ (građana i država članica). Odluke Vijeća trebaju potporu 55 % država članica, u kojem postotku mora biti zastupljeno najmanje 65 % stanovništva Europe. Takav sustav odlukama daje dvostruki legitimitet.

Sjednice Vijeća su javne kad se raspravlja ili glasuje o nacrtu zakonodavnog akta. U tu je svrhu svaka sjednica Vijeća podijeljena na dva dijela, na način da je jedan dio posvećen raspravi o zakonodavnim aktima, a drugi nezakonodavnim aktivnostima.

Predsjedništvo Vijeća i dalje se izmjenjuje svakih šest mjeseci, ali postoje i skupna predsjedništva sastavljena od po tri države članice u trajanju od 18 mjeseci kako bi se osigurao bolji kontinuitet rada.

Novost koju je donio Lisabonski ugovor je i to da Vijećem ministara vanjskih poslova predsjedava visoki predstavnik Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku/potpredsjednik Europske komisije.

U drugim područjima, kao što su poljoprivreda, financije i energija, Vijećem će i dalje predsjedati ministar zemlje nositeljice rotirajućeg šestomjesečnog predsjedanja.

Tako sustav predsjedanja EU-om postaje koherentniji i učinkovitiji.

• tradicionalnu diplomaciju,
• usklađivanje drugih vanjskopolitičkih alata  – razvojnu pomoć, trgovinu, humanitarnu pomoć i odgovor na krize,
• postizanje konsenzusa između 28 država članica Europske unije i njihovih pojedinačnih prioriteta – često putem mjesečnih sastanaka ministara vanjskih poslova EU-a kojima ona predsjeda,
• prisustvovanje na redovitim sastancima čelnika zemalja Europske unije u Europskom vijeću,
• predstavljanje EU-a na međunarodnim forumima poput Ujedinjenih naroda,
• vođenje Europske agencije za obranu Instituta Europske unije za sigurnosne studije.

• koje ovlasti pripadaju Uniji
• koje ovlasti pripadaju državama članicama,
• koje su ovlasti zajedničke.

• Sve druge ovlasti ostaju u ingerenciji država članica.
• Unija ima isključivu ovlast nad područjima poput pravila tržišnog natjecanja, monetarne politike Eurozone i zajedničke trgovinske politike.
• Države članice imaju primarnu odgovornost u područjima kao što su zdravstvo, obrazovanje i industrija.
• Europska unija i države članice zajednički su nadležne u područjima kao što su unutarnje tržište, poljoprivreda, promet i energija. 

Uzimajući u obzir činjenicu da je Unija narasla, Ugovor o Europskoj uniji (izmijenjen i dopunjen Ugovorom iz Amsterdama i Lisabonskim ugovorom) sadrži pravila za situacije u kojima neke države članice žele poticati suradnju na određenom području. To se naziva „unaprijeđena suradnja“.

Unaprijeđena suradnja znači da skupina zemalja može djelovati zajednički bez da svih 28 nužno sudjeluju. Ona omogućuje državama članicama da se izuzmu ako ne žele sudjelovati, ne sprječavajući ostale države članice u zajedničkom djelovanju.

• područje djelovanja nije u isključivoj nadležnosti Unije,
• države članice ne mogu u dovoljnoj mjeri ostvariti ciljeve predloženog djelovanja,
• zbog opsega ili učinaka djelovanja uspješnije ga može provesti Unija.