O Uredbi o nasljeđivanju

Radi ujednačene primjene Uredbe donesena je i Provedbena Uredba Komisije (EU) br. 1329/2014 оd 9. prosinca 2014. o uspostavi obrazaca iz Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju (dalje: Provedbena Uredba).

U odnosu na materijalno područje primjene, Uredba se primjenjuje na sve građanskopravne aspekte nasljeđivanja za slučaj smrti, odnosno na sve oblike prijenosa imovine, prava i obveza za slučaj smrti, bilo dobrovoljnim prijenosom raspolaganjem imovinom za slučaj smrti, bilo prijenosom zakonskim nasljeđivanjem. Uredba također navodi pitanja koja su isključena iz područja njene primjene, poput poreznih, carinskih ili upravnih stvari javnoga prava; statusa fizičkih osoba, kao i obiteljski odnosi i odnosi za koje se prema pravu mjerodavnom za te odnose smatra da imaju usporedive učinke; pravne i poslovne sposobnosti fizičkih osoba, osim posebnih oblika te sposobnosti na području nasljednog prava; pitanja nestanka, odsutnosti i presumirane smrti fizičke osobe; pitanja režima bračne stečevine i imovinskih režima odnosa za koje se prema pravu mjerodavnom za te odnose smatra da imaju usporedive učinke kao brak; obveza uzdržavanja, osim onih koje nastaju za slučaj smrti; formalne valjanosti usmenih raspolaganja imovinom za slučaj smrti; imovinskih prava i koristi koji nastaju ili se prenose na drugi način koji nije nasljeđivanje, poput darovanjem, putem zajedničkog vlasništva s pravom prelaska na preživjele osobe, planova umirovljenja, ugovora o osiguranju i sličnih ugovora, ne dovodeći u pitanje obveze vraćanja ili obračunavanja darova, predujmova ili legata prilikom utvrđivanja nasljednih dijelova, a na koje bi se primjenjivalo pravo mjerodavno za nasljeđivanje prema Uredbi; pitanja koja uređuje pravo trgovačkih društava i drugih tijela s pravnom osobnošću ili bez nje, poput klauzula u osnivačkim aktima i statutima trgovačkih društava i drugih tijela s pravnom osobnošću ili bez nje koji određuju što će biti s udjelima u slučaju smrti članova; likvidacije, brisanja ili spajanja trgovačkih društava i drugih tijela s pravnom osobnošću ili bez nje; uspostave, upravljanje i likvidacija zaklada (trusts); prirode stvarnih prava; te upisivanja u upisnik prava na nepokretnoj i pokretnoj imovini, uključujući zahtjeve za takav upis te učinke upisa ili propust da se zahtjeva upis takvih prava u upisnik.

U odnosu na vremensko i teritorijalno područje primjene, Uredba se primjenjuje na nasljeđivanje osoba koje su umrle 17. kolovoza 2015. godine ili nakon toga datuma, u svim državama članicama EU, osim u Danskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu te Irskoj.

Kod utvrđivanja nadležnosti i mjerodavnog prava za nasljeđivanje opća poveznica je uobičajeno boravište u vrijeme smrti ostavitelja, koje utvrđuje tijelo koje odlučuje o nasljeđivanju na temelju ukupne procjene životnih okolnosti ostavitelja tijekom posljednjih godina njegovog života i u trenutku smrti, uzimajući u obzir sve relevantne činjenice, posebno trajanje i stalnost prisutnosti ostavitelja u dotičnoj državi članici te uvjete i razloge za tu prisutnost.

Pored opće nadležnosti – uobičajenog boravišta u trenutku smrti ostavitelja, Uredba sadrži i odredbe o prorogaciji nadležnosti, supsidijarnoj nadležnosti i forum necessitatis.
Naime, ako je ostavitelj za uređenje svojeg nasljeđivanja izabrao pravo države članice čiji je državljanin u trenutku izbora ili u trenutku smrti, stranke na koje se to odnosi mogu se sporazumjeti da sud ili sudovi te države članice imaju isključivu nadležnost odlučivati o svim nasljednim stvarima.

U slučaju ako se uobičajeno boravište umrlog u trenutku smrti ne nalazi u državi članici, sudovi države članice u kojoj se nalazi imovina ostavine nadležni su odlučivati o nasljeđivanju u cijelosti ako je ostavitelj imao državljanstvo te države članice u trenutku smrti ili ako je umrli imao svoje prethodno uobičajeno boravište u toj državi članici, pod uvjetom da u trenutku kada je postupak pokrenut pred sudom nije proteklo više od pet godina od promjene tog uobičajenog boravišta. Sudovi države članice u kojoj se nalazi imovina ostavine biti će nadležni odlučivati samo o toj imovini, ako nijedan sud u državi članici nije nadležan prema prethodno navedenom kriteriju.

Ako nijedan sud države članice u skladu s drugim odredbama Uredbe nije nadležan, sudovi države članice, u iznimnim slučajevima, mogu odlučivati o nasljeđivanju ako u trećoj državi s kojom je slučaj usko povezan postupak nije moguće pokrenuti ili provesti u razumnim okvirima ili postupak u trećoj državi nije moguć. Slučaj mora u dovoljnoj mjeri biti povezan s državom članicom suda pred kojim je pokrenut postupak.

Kod pitanja priznanja odluka o nasljeđivanju, Uredba uređuje pojednostavljeni postupak egzekvature. Tako će se odluka donesena u nekoj državi članici priznati u drugoj državi članici bez potrebe za bilo kakvim posebnim postupkom. Odluka o nasljeđivanju neće se priznati ako postoji koji od razloga za odbijanje priznanja propisani Uredbom.

Odluke donesene u državi članici i izvršive u toj državi izvršive su u drugoj državi članici ako su na zahtjev bilo koje zainteresirane strane tamo proglašene izvršivima. Zahtjev za proglašenjem izvršivosti podnosi se sudu ili nadležnom tijelu države članice izvršenja o kojima je ta država članica obavijestila Komisiju. Odluka o nasljeđivanju proglašava se izvršivom odmah po ispunjavanju formalnosti propisanih Uredbom, bez ispitivanja razloga za odbijanje priznanja i bez prava stranke prema kojoj se zahtijeva izvršenje odluke u tom stadiju postupka na  podnošenje prigovora na zahtjev. Nakon što se strankama dostavi odluka o proglašenju izvršivosti odluke, svaka stranka može podnijeti žalbu protiv te odluke.

Javna isprava sastavljena u državi članici ima jednaku dokaznu snagu u drugoj državi članici kao što ima u državi članici podrijetla, ili najsličniji učinak, pod uvjetom da to nije očigledno u suprotnosti s javnom poretkom države članice u kojoj se traži prihvaćanje te isprave. U odnosu na sustav izvršenja odnosno proglašenja izvršivosti javne isprave, Uredba propisuje primjenu istog sustava koji je uspostavljen za odluke o nasljeđivanju, što vrijedi i za sudske nagodbe u nasljednim stvarima.

Konačno, Uredba uvodi Europsku potvrdu o nasljeđivanju, sa svrhom olakšavanja pravnog položaja nasljednika, legatara, izvršitelja oporuke ili upravitelja ostavine. Njome se mogu koristiti nasljednici, legatari, izvršitelji oporuka ili upravitelji ostavine koji se u drugoj državi članici moraju pozvati na svoj status ili izvršavati svoja prava kao nasljednici ili legatari i/ili svoje ovlasti kao izvršitelji oporuka ili upravitelji ostavine. Korištenje Potvrde nije obvezno te ona ne nadomješta unutarnje isprave koje se u državama članicama koriste za slične svrhe. Međutim, ako je predočena Potvrda izdana u drugoj državi članici, tijelo kojem je ona predočena nije ovlašteno zahtijevati podnošenje odluke o nasljeđivanju, javnih isprava ili sudske nagodbe. Potvrdu izdaju sudovi ili druga tijela koja su po nacionalnom pravu nadležna baviti se nasljednim stvarima u državi članici izdavanja (npr. javni bilježnici), sukladno pravilima Uredbe o nadležnosti. Potvrda se izdaje na zahtjev ovlaštene osobe, na obrascu zahtjeva koji je, kao i obrazac Potvrde, sastavni dio Provedbene Uredbe. Potvrda proizvodi svoje učinke u svim državama članicama, bez posebnog postupka prihvaćanja. Ona nije javna isprava u smislu kako je određuje Uredba, ali ima dokaznu snagu te se predmnijeva da istinito dokazuje elemente koji su utvrđeni prema mjerodavnom pravu za nasljeđivanje ili prema bilo kojem drugom mjerodavnom pravu za određene elemente.