Opći upravni postupak (ZUP)

ZUP se primjenjuje kod:

• postupanja i rješavanja svih upravnih stvari (konkretnih situacija koje nadležno tijelo rješava, a završava donošenjem rješenja); koje se neposredno odnose na prava, obveze i pravne interese stranaka.
• sklapanja, izmjene, raskida i izvršenja upravnih ugovora;
• svakog drugog postupanja javnopravnih tijela (tijela državne uprave, jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima) koje ima neposredan učinak na prava, obveze ili pravne interese stranaka, a o čemu se ne donosi rješenje u upravnom postupku;
• poduzimanja ili propuštanja radnji pravnih osoba koje obavljaju javne službe (pružatelji javnih usluga – distribucija električne energije, plina, opskrba vodom, održavanje čistoće itd.)

Odredbom članka 30. stavak 1. ZUP-a propisano je da se stranci u postupku mora omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari.

Stavkom 2. istoga članka propisano je da se bez prethodnog izjašnjavanja stranke postupak može provesti samo ako se usvaja zahtjev stranke ili ako odluka u postupku nema negativan učinak na pravne interese stranke ili kad je tako propisano zakonom.

Slijedom navedenog, ako se ne usvaja zahtjev stranke ili ako odluka u postupku ima negativan učinak na prava i interese stranke, postupak bez prethodnog izjašnjavanja stranke može se provesti samo kad je to propisano zakonom.
Ovdje treba naglasiti da je propust kada stranci nije dana mogućnost da se izjasni odnosno sudjeluje u postupku jedan od propisanih razloga na temelju kojih se može pokrenuti obnova postupka. 

Ako se u postupku neposrednog rješavanja po zahtjevu stranke njezin zahtjev ne usvaja ili ako odluka u postupku ima negativan učinak na prava i interese stranke, službena osoba dužna je omogućiti stranci da se izjasni o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari, osim ako zakonom nije propisano da se postupak može provesti bez izjašnjavanja stranke, prema odredbi članka 30. stavak 2. i odredbi članka 48. ZUP-a. Prejudiciranje da izjašnjenje stranke neće biti od utjecaja na odluku o upravnoj stvari ne može biti od utjecaja na valjanu primjenu odredbe članka 30. ZUP-a.

S ciljem ubrzavanja nastupanja pravomoćnosti rješenja, člankom 106. ZUP-a, propisano je da se stranka može odreći prava na žalbu u pisanom obliku ili usmeno na zapisnik, od dana primitka prvostupanjskog rješenja do dana isteka roka za žalbu.
Odricanje od prava na žalbu u višestranačkim stvarima, ima pravni učinak samo ako se sve stranke odreknu prava na žalbu. Odricanje od prava na žalbu ne može se opozvati.

Stranka može odustati od žalbe sve do otpreme rješenja o žalbi. Kad stranka odustane od izjavljene žalbe, postupak u povodu žalbe, obustavit će se rješenjem. Odustanak od žalbe ne može se opozvati.

Osobama koje se nalaze u inozemstvu kao i stranim državljanima, međunarodnim organizacijama i osobama s diplomatskim imunitetom dostava se obavlja preko središnjeg tijela državne uprave nadležnog za vanjske poslove. Dostava potvrda izdanih na zahtjev stranke koja se nalazi u inozemstvu dostavlja se neposredno stranci.

Vodeći se načelom ekonomičnosti i efikasnosti upravnog postupanja u određenim situacijama kada se postupak pokreće po službenoj dužnosti, kada su identitet i adresa stranke poznati službenoj osobi koja vodi postupak, nema zapreke za izravnom komunikacijom tijela i stranke pa tako ni za dostavom pismena na adresu stranke u inozemstvu, posebice ako je već tijekom postupka bilo takve izravne komunikacije, ako bi stranka primila na takav način poslano pismeno te ako se sama stranka na takav način obraća tijelu.

Kad se osoba po zahtjevu koje je pokrenut postupak nalazi u inozemstvu, a nema u Republici Hrvatskoj osobu ovlaštenu za zastupanje, obvezna je odrediti opunomoćenika za primanje pismena s prebivalištem u Republici Hrvatskoj. Ako tako ne postupi, zahtjev će se odbaciti rješenjem.

Stranke koje su u Republici Hrvatskoj podnijele zahtjev za pokretanje postupka, a u tijeku postupka su otišle u inozemstvo i nemaju osobu ovlaštenu za zastupanje, dužne su ovlastiti određenu osobu za primitak pismena i o tome obavijestiti tijelo pred kojim se vodi postupak.

Prema odredbi članka 46. stavak 3. ZUP-a rješenje o obustavi postupka donijet će se po službenoj dužnosti i u slučaju kad se iz postupanja stanke ili iz drugih okolnosti postupka može zaključiti da je stranka odustala od zahtjeva. No, postupak će se nastaviti ako je nastavak postupka u javnom interesu ili to zahtijeva protivna stranka.

Postupak će se rješenjem obustaviti i kad se tijekom postupka utvrdi da više ne postoje pravne pretpostavke za vođenje postupka (npr. stranka nije u ostavljenom roku pokrenula postupak za rješavanje prethodnog pitanja, postignuta nagodba itd.)

Primjena navedenih odredbi ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja. Službena osoba koja vodi upravni postupak mora ocijeniti prema konkretnom postupanju ili ne postupanju stranke je li ista u tom postupku odustala od zahtjeva i postoje li pravne pretpostavke za vođenje upravnog postupka. U rješenju o obustavi postupka donesenom po službenoj dužnosti temeljem navedenih odredbi ZUP-a, potrebno je obrazložiti i ocijeniti iz kojih postupaka stranke je službena osoba zaključila da je stranka odustala od zahtjeva, odnosno koje su to druge okolnosti postupka iz kojih se može zaključiti da je stranka odustala,a stranka iste može pobijati u žalbenom postupku ili upravnom sporu.

Službena osoba može sama bez zapisničara sastaviti zapisnik u jednostavnim stvarima, sukladno odredbi članka 10. ZUP-a, odnosno prema načelu učinkovitosti i ekonomičnosti postupka. Navedeno proizlazi i iz odredbe članka 76. stavak 2. ZUP-a kojom je propisano da će zapisnik potpisati službena osoba koja je vodila upravnu radnju i zapisničar ako ga je bilo.

Otisak pečata javnopravnog tijela na zapisniku nije sastavni dio zapisnika prema odredbama članka 76. stavak 2. i 3. ZUP-a.

Institut pravomoćnosti rješenja odnosi se na činjenicu da je upravni postupak u rješavanju pojedine upravne stvari završen odnosno da se više ne može preispitivati zakonitost rješenja u žalbenom postupku ili postupku pred upravnim sudom. Prema odredbi članka 13. ZUP-a, odluka javnopravnog tijela protiv koje se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor je pravomoćna odluka.

Pravomoćnost i izvršnost rješenja pravni su instituti koji se međusobno ne zamjenjuju, a koje je razgraničavao i dosadašnji ZUP.

Institut izvršnosti rješenja usmjeren je na izvršenje izreke rješenja. Izvršnost može nastupiti s pravomoćnošću, ali rješenje u određenim situacijama može postati izvršno, a da nije pravomoćno u upravnom postupku, što ovisi i o tome da li se instituti izvršnosti i pravomoćnosti odnose na prvostupanjsko ili drugostupanjsko rješenje, a  razvidno je iz odredbi članka 133. stavak 2. i 3. ZUP-a.

Prema stavku 2. članka 133. ZUP-a, prvostupanjsko rješenje postaje izvršno istekom roka za žalbu ako žalba nije izjavljena, dostavom rješenja stranci ako žalba nije dopuštena, dostavom rješenja stranci ako žalba nema odgodni učinak, dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija, danom odricanja stranke od prava na žalbu te dostavom stranci rješenja o obustavi postupka u povodu žalbe. Prema stavku 3. istoga članka drugostupanjsko rješenje kojim se rješava upravna stvar postaje izvršno dostavom stranci.

Institut pravomoćnosti vezan je uz upravno sudsku zaštitu, dok je institut izvršenja rješenja usmjeren na izvršavanje izreke rješenja.

Trenutak nastupa izvršnosti rješenja vezan je uz mogućnost korištenja žalbe ali i upravno sudske tužbe. Različit je ovisno radi li se o prvostupanjskom ili drugostupanjskom rješenju što je vidljivo iz odredbi članka 133. stavak 2. i 3.
Institut izvršnosti može nastupiti s pravomoćnošću, odnosno u određenim situacijama rješenje može postati izvršno, a da nije pravomoćno u upravnom postupku te može postati izvršno i nakon pravomoćnosti.

Budući da se protiv drugostupanjskog rješenja ne može izjaviti žalba drugostupanjsko rješenje kojim se rješava upravna stvar postaje izvršno dostavom stranci.

S obzirom na to da i tužba u upravnom sporu može odgoditi izvršenje rješenja, do izvršnosti rješenja može doći tek nakon pravomoćnosti, tj. tek nakon dostavljanja stranci presude kojom se odbija tužba.

Također, ako je u rješenju određeno da se radnja koja je predmet izvršenja može izvršiti u za to ostavljenom roku (rok za dobrovoljno izvršenje činidbe), rješenje će postati izvršno tek istekom tog roka.

Odredbom članka 99. ZUP-a propisano je da se u stvarima manjeg značenja u kojima se udovoljava zahtjevu stranke, a ne dira se u javni interes niti interes trećih osoba, rješenje može sastojati samo od izreke u obliku zabilješke u spisu, ako su razlozi za takvu odluku očiti.

Slijedom navedenog, nema zapreke da službena osoba i o manje važnim radnjama u postupku ili obavijestima koje stranci daje putem telefona ili o izjavama stranaka koje nemaju bitan utjecaj u postupku, sastavi zabilješku koju će potpisati, ako ZUP ne propisuje da se o istima donosi zaključak ili sastavlja zapisnik.

ZUP u članku 58. stavak 1. propisuje da službena osoba u postupku utvrđuje činjenično stanje svim sredstvima prikladnim za dokazivanje te u tu svrhu može pribaviti isprave, saslušati svjedoke, pribaviti nalaz i mišljenje vještaka i obaviti očevid. Također, u slučaju isprava članak 60. propisuje da se dokazivanje izvodi javnim ili privatnim ispravama, kao i da isprava može biti u elektroničkom obliku. Stavkom 3. istog članka propisana je situacija ako postoji sumnja u vjerodostojnost isprave, kada će službena osoba provjeriti po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke vjerodostojnost takve isprave kod suda, odnosno javnopravnog tijela koje je takvu ispravu izdalo.

ZUP ne propisuje izričito da li se dokumentacija prilaže u originalu ili preslici, već to ovisi o odredbama posebnih propisa kojima se uređuje određeno upravno područje.

Ukoliko posebnim propisima nije određeno u kojem obliku se podnosi dokumentacija u upravnom postupku, tada službena osoba u svakom konkretnom slučaju postupajući u skladu s načelima upravnog postupka, ocjenjuje potrebu, odnosno značenje prilaganja izvornika ili kopije, odnosno može odlučiti da stranka priloži kopiju uz predočenje originala na uvid, o čemu će sačiniti službenu zabilješku ili zahtijevati predaju originalne dokumentacije.

Odredbom članka 83. ZUP-a propisano je da službena osoba može stranku i druge sudionike u postupku obavijestiti o tijeku i radnjama u postupanju usmeno, elektroničkim putem, neposrednim uručenjem pismena ili slanjem pismena poštom ili na drugi prikladan način.

Slijedom navedenog, nema zapreke za bilo kojim načinom obavješćivanja, odnosno komuniciranja između javnopravnih tijela i stranaka, osim ako je zbog naravi same radnje koju treba poduzeti u postupku neophodna fizička prisutnost stranke.

Odredbom članka 101. stavka 1. ZUP-a propisano je da je službena osoba dužna u slučajevima neposrednog rješavanja na zahtjev stranke rješenje donijeti i dostaviti ga stranci bez odgode, a najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva.

Sukladno odredbi stavka 2. istog članka, službena osoba dužna je u slučajevima vođenja ispitnog postupka na zahtjev stranke rješenje donijeti i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva.

Ako službena osoba u propisanom roku ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci, stranka ima pravo izjaviti žalbu, odnosno pokrenuti upravni spor ovisno o tome je li u upravnom postupku rješavalo prvostupanjsko ili drugostupanjsko tijelo.

Ovim ZUP-om u upravni postupak uvodi se predmnjeva usvajanja zahtjeva stranke.  ZUP pravnim  institutom predmnjeve usvajanja zahtjeva stranke daje mogućnost da se posebnim zakonima utvrdi nastanak „fiktivnog rješenja“ u korist stranke u slučaju tzv. „šutnje uprave“ pa tako odredbom članka 102. stavka 1. određuje da će se, kad je to propisano zakonom, smatrati da je zahtjev stranke usvojen ako javnopravno tijelo, u postupku pokrenutom na uredan zahtjev stranke u kojem je ovlašteno neposredno (bez provođenja ispitnog postupka) riješiti upravnu stvar, ne donese rješenje u propisanom roku. U tom slučaju stranka ima pravo tražiti da javnopravno tijelo donese rješenje kojim se utvrđuje da je zahtjev stranke usvojen, a javnopravno tijelo dužno je izdati takvo rješenje u roku od 8 dana od dana traženja stranke.

Stranka može izmijeniti svoj zahtjev ili podnijeti drugi do donošenja prvostupanjske odluke u upravnoj stvari, ako se ti zahtjevi u bitnim pretpostavkama temelje na istom činjeničnom stanju. Sukladno odredbi članka 45. stavka 2. ZUP-a, službena osoba će, kad utvrdi da ne postoje uvjeti za izmjenu podnesenog ili za podnošenje drugog zahtjeva, donijeti rješenje kojim će odbaciti zahtjev stranke.

Tijekom postupka stranka može odustati od zahtjeva u pisanom obliku, usmeno na zapisnik ili elektroničkim putem. Ako stranka odustane od zahtjeva, donijeti će se rješenje o obustavi postupka. Postupak će se nastaviti ako je nastavak postupka u javnom interesu ili to zahtijeva protivna stranka.

Odredbom članka 162. stavka 1. ZUP-a, određeno je da svjedoci, vještaci, prevoditelji, tumači i privremeni zastupnici imaju pravo na nagradu, odnosno naknadu stvarnih troškova u vezi s postupkom, a protivna stranka u dvostranačkim ili višestranačkim upravnim stvarima ima pravo na naknadu putnih troškova i izgubljene zarade, ako je postupak okončan povoljno za tu stranku. Slijedom navedenog , ZUP-om nije propisana naknada troškova odvjetničkih usluga pa javnopravno tijelo nije dužno stranci nadoknaditi trošak odvjetničkih usluga iskazan prema odvjetničkoj tarifi.

Odredbom članka 127. stavka 1. ZUP-a, propisano je da nakon provedene obnove postupka, nadležno tijelo donosi rješenje o upravnoj stvari koja je bila predmet upravnog postupka. Nadalje, propisano je da rješenjem donesenim u obnovljenom postupku, nadležno tijelo može rješenje koje je bilo predmet obnove ostaviti na snazi ili ga zamijeniti novim rješenjem, u kojem će slučaju, s obzirom na okolnosti, prijašnje rješenje poništiti ili ukinuti. Stoga nema zapreke da se istim rješenjem donesenim u obnovljenom postupku, ovisno o okolnostima slučaja, ukine ili poništi prijašnje rješenje i ujedno meritorno riješi upravna stvar.

Odredbom članka 98. stavka 1.  ZUP-a, propisano je da se rješenje sastoji od zaglavlja, uvoda, izreke, obrazloženja, upute o pravnom lijeku, potpisa službene osobe i otiska službenog pečata javnopravnog tijela. Slijedom navedenog, potpis službene osobe izrijekom je utvrđen kao sastavni dio upravnog akta te ZUP ne propisuje mogućnost zamjene istog faksimilom.

Dostava se obavlja osobno naslovljenoj osobi kad od obavljanja dostave počinje teći rok koji se ne može produžiti ili kad je takva dostava propisana.

Kada se naslovljena osoba ne zatekne na mjestu dostave, dostavljač je dužan, u poštanskom sandučiću ili pretincu ili kod osobe zatečene na mjestu dostave ostaviti pisanu obavijest da u određeni dan i sat bude na mjestu dostave radi primanja pismena, kao i obavijest o tome gdje do toga dana može sama podići pismeno. Ako dostavljač u naznačeno vrijeme ne pronađe naslovljenu osobu ili ako ona odbije primiti pismeno, dužan je pismeno ostaviti u njezinom poštanskom sandučiću ili pretincu ili ako toga nema, na vratima ili drugom za primatelja vidljivom mjestu. Na dostavnici, uz ostavljeno pismeno, dostavljač će naznačiti razlog takve dostave, dan i sat kad je ostavio pismeno te će se potpisati.

Dostavom pismena osobi ovlaštenoj za zastupanje stranke ili opunomoćeniku za primanje pismena smatra se da je dostava izvršena samoj stranci. Dostava odvjetniku koji zastupa stranku može se obaviti i tako da se pismeno uruči zaposleniku odvjetničkog ureda.

Dan nakon uručenja pismena, odnosno dan nakon što je pismeno ostavljeno u poštanskom sandučiću ili pretincu primatelja ili ako toga nema, na vratima ili drugom za primatelja vidljivom mjestu, smatra se danom od kojeg počinje teći rok za izjavljivanje žalbe, osim ako stranka, sukladno odredbi članka 85. stavka 5. ZUP-a, dokaže da iz opravdanih razloga nije mogla primiti pismeno.

Odredbom članka 168. ZUP-a propisano je da će se  postupci započeti do stupanja na snagu tog zakona (1. siječnja 2010. godine), nastaviti i dovršiti prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj  53/91 i 103/96).

Zahtjev za pokretanje postupka stranka može neposredno podnijeti javnopravnom tijelu u pisanom obliku ili usmeno na zapisnik, a može takav zahtjev poslati poštom ili dostaviti elektroničkim putem.

Upravni postupak se pokreće na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti. Kad se postupak pokreće na zahtjev stranke, postupak se smatra pokrenutim u trenutku predaje urednog zahtjeva stranke javnopravnom tijelu. Uredan zahtjev je onaj koji sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti – naziv javnopravnog tijela kojem se upućuje, naznaka upravne stvari, ime stranke i adresa i potpis stranke. Ako je stranka u skladu s člankom 73. stavak 1. Zakona upozorena da u određenom roku otkloni kakav nedostatak u zahtjevu, postupak se smatra pokrenutim onog dana kada je nedostatak otklonjen.  

Kad se postupak pokreće po službenoj dužnosti, postupak se smatra pokrenutim kad službena osoba u javnopravnom tijelu poduzme bilo koju radnju sa svrhom vođenja postupka po službenoj dužnosti.

Člankom 72. ZUP-a uređeno je pitanje podnošenja podnesaka unutar roka, pa je tako stavkom 1. propisano da se smatra da je podnesak podnesen u roku ako je prije isteka roka zaprimljen u javnopravnom tijelu kojemu je trebao biti predan. U stavku 2. istoga članka opisuje se situacija kad je podnesak upućen poštom preporučeno ili predan ovlaštenom pružatelju poštanskih usluga, pa se dan predaje pošti, odnosno ovlaštenom pružatelju poštanskih usluga smatra  danom predaje javnopravnom tijelu kojemu je upućen.

U odnosu na opisani članak, a imajući u vidu temeljna načela ZUP-a i njegovu korisničku usmjerenost prema strankama, kao i činjenicu da je potrebno razlikovati značenje preporučene pošiljke koje ona ima za stranku koja predaje podnesak i za javnopravno tijelo kojemu se podnesak predaje, te odredbe Zakona o poštanskim uslugama („Narodne novine“ broj 144/12, 153/13 i 78/15), podnesak poslan preporučenom ili običnom poštom kod ovlaštenih pružatelja poštanskih usluga, za koji se nedvojbeno može utvrditi da je poslan u roku, bez obzira na vrijeme kada ga je javnopravno tijelo zaprimilo, smatra se podneskom predanim u roku.

Stranka ne smije biti dovedena u neravnopravni položaj zato što je u namjeri poštivanja zadanog roka predala podnesak, preporučenom ili običnom poštom, putem ovlaštenog pružatelja poštanskih usluga. Predaja podneska preporučenom poštom je način predaje koji stranka bira radi svoje sigurnosti te da bi mogla dokazivati pravodobnost predaje podneska u slučaju gubitka pošiljke ili druge nepredviđene situacije koja se može dogoditi u predaji podneska, a nije uvjet koji mora  ispuniti da bi se  podnesak smatrao predanim u roku.

ZUP je na drukčiji način od prijašnjeg odredio službenu osobu vezujući njezin status za opis poslova (vođenje upravnog postupka i/ili rješavanje u upravnim stvarima), sukladno propisima o unutarnjem ustrojstvu javnopravnih tijela (Pravilnik o unutarnjem redu JPT).

Propisano je da službena osoba mora imati odgovarajuću stručnu spremu, potrebno radno iskustvo i položen državni stručni ispit. ZUP propisuje da voditi upravni postupak i/ili rješavati u upravnim stvarima može isključivo službena osoba. Nema zakonske mogućnosti davanja ovlaštenja za rješavanje u upravnim stvarima.

Ako službeniku vođenje upravnog postupka i/ili rješavanje o upravnoj stvari nije u opisu poslova radnog mjesta na koje je raspoređen, on ne može te poslove obavljati niti po nalogu.

Ako u javnopravnom tijelu nema osobe ovlaštene za rješavanje o upravnoj stvari odnosno nema takvog ovlaštenja u opisu poslova, o upravnoj stvari rješava odnosno rješenje donosi čelnik tijela, kako je propisano stavkom 3. članka 23. ZUP-a.

Odredbom članka 130. ZUP-a propisano je da javnopravno tijelo može u cijelosti ili djelomično ukinuti zakonito rješenje kojim je stranka stekla neko pravo,  zbog jednog od sljedećih razloga:
 

• ako je ukidanje tog rješenja dopušteno zakonom
• ako sadržava pridržaj ukidanja, a stranka nije ispunila obvezu iz rješenja ili je nije ispunila u roku
• ako je to potrebno zbog otklanjanja teške i neposredne opasnosti za život i zdravlje ljudi i javnu sigurnost, ako se to ne bi moglo otkloniti drugim sredstvima kojima bi se manje diralo u stečena prava.

Riječ „pridržaj“ u kontekstu ove norme, znači da javnopravno tijelo zadržava/pridržava pravo prema kojemu može ukinuti zakonito rješenje ako stranka nije ispunila obvezu iz rješenja ili je nije ispunila u roku. To ujedno znači da u izreci rješenja mora biti jasno napisano da će se rješenje ukinuti ako stranka ne ispuni određenu obvezu ili ako je ne ispuni u roku.

Dostava javnom objavom obavlja se kad je to propisano ili su drugi oblici dostave nemogući ili neprikladni. Ova dostava se obavlja tako da se pismeno stavlja na oglasnu ploču javnopravnog tijela, ili se objavljuje u dnevnim novinama, na internetskoj stranici javnopravnog tijela ili na drugi prikladan način. Najčešći način dostave javnom objavom je upravo stavljanje pismena na oglasnu ploču javnopravnog tijela.
 
Člankom 95. stavak 3. ZUP-a propisano je da se dostava javnom objavom smatra obavljenom istekom osmoga dana od dana javne objave. Člankom 80. ZUP-a propisano je računanje rokova, a člankom 81. ZUP-a propisano je kako nedjelje, blagdani i neradni dani utječu na računanje rokova.

Za odgovor na pitanje kako izračunati rokove u dostavi javnom objavom dajemo zamišljeni primjer:
Rješenje je stavljeno na oglasnu ploču radi dostave javnom objavom dana 17. rujna 2015. godine. U skladu s člankom 80. stavak 2. ZUP-a taj dan se ne računa u rok, nego je prvi dan roka od osam dana 18. rujna a zadnji dan roka je 25. rujna (dostava se smatra obavljenom istekom osmoga dana od dana javne objave.) Prvi dan roka za žalbu je 26. rujna 2015. godine, neovisno o tome što se radi o suboti, a zadnji dan roka je 12. listopada (ponedjeljak), kao prvi sljedeći radni dan nakon 10. listopada (subota), kad pada zadnji dan roka od 15 dana. Ako stranka ne izjavi žalbu u navedenom roku, rješenje će biti pravomoćno 13. listopada 2015. godine.

Prema odredbi članka 45. ZUP-a stranka može raspolagati zahtjevom kojim je pokrenula upravni postupak na način da ga može izmijeniti (proširiti) ali i postaviti potpuno novi zahtjev. Stranka koja želi izmijeniti zahtjev ili postaviti novi zahtjev to može učiniti samo do donošenja prvostupanjske odluke, a izmijenjeni zahtjev mora se temeljiti na istom činjeničnom stanju. Isti pravni temelj za rješavanje po prvom ili izmijenjenom zahtjevu  nije uvjet za izmjenu zahtjeva, ali činjenično stanje mora biti isto.

Smisao ove odredbe ogleda se upravo u svrhovitosti vođenja upravnog postupka budući da javnopravno tijelo u postupku po izmijenjenom zahtjevu može koristiti sva saznanja i zaključke do kojih je došlo utvrđujući činjenično stanje. U obrnutom slučaju, kad bi tijelo po izmijenjenom zahtjevu moralo utvrđivati nove i drukčije činjenice, opravdano bi se moglo postaviti pitanje svrhovitosti daljnjeg vođenja ovog postupka. Radi li se o istom činjeničnom stanju u nekom konkretnom izmijenjenom zahtjevu ili ne procjenjuje  službena osoba.
Kad službena osoba utvrdi da su uvjeti za izmjenu zahtjeva stranke ispunjeni ne treba donositi nikakav zaključak o tome nego samo odlučuje o tako izmijenjenom zahtjevu. Ako međutim službena osoba utvrdi da neki od uvjeta za izmjenu zahtjeva nije ispunjen, donijet će rješenje kojim će odbaciti zahtjev stranke. Protiv ovog rješenja stranka može koristiti pravna sredstva odnosno izjaviti žalbu ili pokrenuti upravni spor.

Člankom 113. i člankom 114. ZUP-a propisane su ovlasti i postupanje prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela u povodu žalbe. Oba tijela dužna su utvrditi je li žalba pravodobna, dopuštena i izjavljena od ovlaštene osobe. Među ovim razlozima ne navodi se nepotpunost žalbe u smislu nedostatka upravne pristojbe pa u skladu s tim ni prvostupanjsko niti drugostupanjsko tijelo ne može žalbu odbaciti zbog tog razloga.

Člankom 18. Zakona o upravnim pristojbama (NN 115/16) propisano je da se po podnescima za koje nije plaćena pristojba u propisanom roku, ili nije plaćena u dostatnom iznosu, osim ako se ne radi o aktima koji su doneseni po službenoj dužnosti, neće postupati dok pristojbeni obveznik ne dostavi dokaz o plaćenoj pristojbi. Ako je podnesak ili drugo pismeno za koje nije plaćena pristojba, ili nije plaćena u dostatnom iznosu, dostavljeno poštom ili elektroničkim putem, tijelo nadležno za odlučivanje po zahtjevu zaključkom će pozvati pristojbenog obveznika da u roku od 15 dana od dana njegova primitka plati redovnu pristojbu i pristojbu za opomenu. Ako pristojbeni obveznik uplati pristojbu iz stavka 2. ovoga članka, smatra se da je pristojba uredno plaćena od trenutka podnošenja podneska.
Ako pristojbeni obveznik ne plati propisanu pristojbu za podnesak iz stavka 2. ovoga članka, smatra se da je pristojbeni obveznik odustao od zahtjeva.
 
Iznimno od odredbe članka 18. ovoga Zakona, ako nadležno tijelo postupi po zahtjevu pristojbenog obveznika, a pristojba nije naplaćena, ona će se naplatiti od pristojbenog obveznika prisilno, prema odredbama zakona kojim se uređuje opći porezni postupak kako je propisano člankom 19. Zakona o upravnim pristojbama (NN 115/16).

To je valjani način davanja punomoći budući da je člankom 37. stavak 1. ZUP-a propisano da stranka može ovlastiti određenu osobu za primitak pismena te je o tome dužna obavijestiti javnopravno tijelo. Ako to stranka učini u trenutku predaje zahtjeva time je jasno izrazila svoju volju i obavijestila javnopravno tijelo o tome.

S obzirom na činjenicu da se ZUP-om ni za jedan oblik davanja punomoći ne traži posebno propisani oblik niti posebna ovjera, ovakvo očitovanje stranke je u skladu s načelima upravnog postupka i ispravno je.

Samo u slučaju opoziva punomoći propisano je da to mora biti u pisanom obliku ili usmeno na zapisnik, a takav opoziv ima pravni učinak od trenutka kad ga službena osoba zaprimi (članak 36. stavak 6. ZUP-a). 

Člankom 3. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku propisano je da se on primjenjuje u postupanju u svim upravnim stvarima, a člankom 2. stavak 1. ZUP-a propisano je da se upravnom stvari smatra svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe ili drugih stranka neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje. Nadalje, upravnom stvari smatra se i svaka stvar koja je zakonom određena kao upravna stvar.
 
Budući da je člankom 162. ZUP-a koji propisuje pitanje nagrade i naknade troškova drugim osobama koje sudjeluju u postupku, u stavku 2. istog članka jasno  propisano da se o iznosu nagrade, odnosno naknade troškova odlučuje rješenjem, u skladu s propisima, a ako takvih nema, prema stvarno nastalim i dokumentiranim troškovima, nije upitno da se o iznosu naknade troškova vještačenja odlučuje rješenjem, uzimajući pri tome u obzir činjenicu da određenje upravne stvari u ovom slučaju proizlazi iz ZUP-a. Isto vrijedi i za odlučivanje o iznosu naknade/nagrade troškova svjedocima, prevoditeljima, tumačima i privremenim zastupnicima.
 
U tom upravnom postupku, bilo da postoje posebni propisi koji uređuju primjerice visinu ili način određivanja naknade troškova ili ne, odlučuje se o pravima, obvezama ili pravnim interesima stranaka, odnosno vještaka, svjedoka, prevoditelja i drugih osoba koje imaju pravo na naknadu odnosno nagradu, te se o njihovom zahtjevu odlučuje rješenjem. To rješenje ima sva obilježja rješenja iz članka 98. ZUP-a, uključujući i uputu o pravnom lijeku.

Određivanje rokova propisano je odredbama članka 79. Zakona o općem upravnom postupku. Stavak 2. spomenutog članka određuje da kada rok nije propisan, službena osoba odredit će odgovarajući rok za obavljanje radnje u postupku. Kako su rokovi nužni za održavanje postupovne discipline, službene osobe dužne su prilikom određivanja rokova postupati u skladu s načelom učinkovitosti i ekonomičnosti propisanim u članku 10. Zakona, odnosno u upravnim stvarima postupati što je moguće jednostavnije, bez odgode i uz što manje troškova. Prema tome, kada je Zakonom službenoj osobi prepušteno da sama odredi primjereni rok za poduzimanje pojedine postupovne radnje u skladu s potrebama postupka tada je službena osoba dužna u svakom trenutku voditi računa o tome da određivanjem roka za poduzimanje pojedine radnje stranci ostavi dovoljno vremena, a da pri tome ne prekorači rok koji je propisan za donošenje rješenja.

Nije zakonito odbaciti takvu žalbu jer ZUP u članku 109. propisuje samo krajnji rok u kojem se žalba mora izjaviti. Činjenica da se dan u kojem je dostava obavljena ne uračunava u rok olakšava poziciju stranke, međutim nema zapreke da stranka podnese žalbu istoga dana kada je rješenje primila, jer takva zabrana nije propisana.

Člankom 139. stavkom 2. Zakona o općem upravnom postupku propisano je da rješenje treba sadržavati vrijeme, mjesto i način izvršenja. Da li će u rješenju o izvršenju vrijeme izvršenja biti određeno kao vremenski interval unutar kojeg će se isto provesti ili je to određeni dan i sat proizlazi iz naravi upravne stvari koja se izvršava, odnosno okolnosti svakog pojedinog slučaja, vodeći pri tome računa o načelu razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa. 

Člankom 73. ZUP-a propisano je da kad podnesak sadržava kakav nedostatak koji onemogućuje postupanje po podnesku odnosno ako je podnesak nerazumljiv ili nepotpun službena osoba zaključkom će upozoriti stranku i odrediti rok u kojem je stranka dužna otkloniti nedostatak. U slučaju da stranka u određenom roku ne otkloni nedostatak, a po podnesku se ne može postupiti službena osoba rješenjem će odbaciti podnesak.

Člankom 47. ZUP-a propisano je da službena osoba utvrđuje činjenično stanje pribavljanjem po službenoj dužnosti podataka o činjenicama o kojima službenu evidenciju vodi drugo javnopravno tijelo ili sud. O činjenicama o kojima evidenciju ne vode druga javnopravna tijela, a na kojima stranka temelji svoj zahtjev dužna je pribaviti sama. Ako stranka tako ne postupi službena osoba zaključkom će je pozvati da to učini u primjerenom roku. Ako stranka ne postupi po zaključku, a bez tih dokaza ne može se udovoljiti zahtjevu, zahtjev će se rješenjem odbiti.

Potrebno je razlikovati ova dva instituta kako bi bilo nedvojbeno u kojem slučaju se zahtjev rješenjem odbacuje, a u kojem rješenjem odbija.

Formalni nedostatak znači da se po zahtjevu uopće ne može početi postupati dok se isti ne otkloni, dok nedostatak dokaza znači da je službena osoba ušla u meritum i počela postupati po zahtjevu, ali zbog nedostatka činjenica nije u mogućnosti odlučiti u upravnoj stvari. Dakle zahtjev se odbacuje kada se radi o formalnom nedostatku, a odbija zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.