Poslovi ovršnog prava

Rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave

Ovršni postupak predstavlja posebnu vrstu izvanparničnog postupka u kojem vjerovnik postiže prisilno izvršenje svoje tražbine koju dužnik ne izvrši dobrovoljno.

Taj postupak se pokreće na temelju isprave u kojoj je utvrđena obveza (dug) dužnika, sama osoba dužnika te naravno osoba vjerovnika.

S obzirom na vrstu isprave temeljem koje se pokreće ovršni postupak, Ovršni zakon poznaje dvije vrste ovršnog postupka:

• ovršni postupak koji se vodi na temelju ovršne isprave (kao što su presuda, rješenje, javnobilježnički akt sa svojstvom ovršnosti,…) te
• ovršni postupak koji se vodi na temelju vjerodostojne isprave (kao što su račun, mjenica i ček sa protestom, izvadak iz poslovnih knjiga).

Ta dva postupka se razlikuju po:

• vrsti isprava na temelju kojih se pokreću i
• tijelima koja su nadležna za vođenje tih postupaka.

Ovršni postupak na temelju ovršne isprave provodi općinski sud, a ovršni postupak na temelju vjerodostojne isprave provodi javni bilježnik (sve do onog trenutka kada ovršenik (dužnik) prigovori na doneseno rješenje o ovrsi od strane javnog bilježnika).

U oba ovršna postupka krajnji cilj ovrhovoditelja je ishođenje Rješenja o ovrsi (bilo to na temelju ovršne isprave, bilo vjerodostojne isprave) temeljem kojeg će se izvršiti sama tražbina (dug) radi kojeg je ovršni postupak i pokrenut.
 

Zadužnica, bjanko zadužnica i Zapljena po pristanku dužnika

Zadužnica je jedan od noviteta na području instrumenata osiguranja novčanih tražbina u pravnom sustavu Republike Hrvatske.

Zadužnica predstavlja privatnu ispravu dužnika potvrđenu od strane javnog bilježnika kojom taj dužnik daje dopuštenje vjerovniku da u slučaju neispunjenja obveza iz ugovornog odnosa koji zadužnica osigurava naplati dugovani iznos.

Da bi se ta svrha postigla bilo je potrebno da se zadužnici kao instrumentu osiguranja dadu neke karakteristike koje je razlikuju od do tada postojećih instrumenata osiguranja (kao što su jamstvo, hipoteka, fiducija,…).

Pa je tako zadužnici dano svojstvo ovršne isprave, što znači da vjerovnik radi naplate potraživanja ne mora pokretati poseban sudski postupak u kojem bi dobio ovršnu ispravu, pogodnu za daljnju prisilnu naplatu svojih potraživanja putem FINA-e, banke koja vodi dužnikove račune ili dužnikova poslodavca, već direktno tu zadužnicu podnosi na naplatu pred FINA-om.

Osim direktne naplate potraživanja od FINA-e, banke ili poslodavca zadužnica se koristi i kao isprava kojom se pokreće ovršni postupak pred sudom nad nekretninama, pokretninama ili pravima dužnika.

Zbog navedenih svojstava, zadužnice vrlo brzo dobivaju jednu od glavnih uloga među instrumentima osiguranja potraživanja u Republici Hrvatskoj.

Kada pričamo o vrstama zadužnica, onda govorimo o običnim zadužnicama i bjanko zadužnicama.

Razlika je u tome što se kod bjanko zadužnica, za razliku od običnih zadužnica u trenutku izdavanja zadužnice ne unosi točan iznos koji zadužnica osigurava a niti se mora točno naznačiti vjerovnik potraživanja.

Izmjenama Ovršnog zakona iz 2012. godine uvedena je obveza upisa svih izdanih zadužnica u Hrvatski registar zadužnica i bjanko zadužnica, što se postavlja i kao uvjet naplate potraživanja pred FINA-om, dok je za zadužnice izdane prije tih izmjena propisana mogućnost naknadnog zahtijevanja upisa u Hrvatski registar zadužnica i bjanko zadužnica.

Osim zadužnica kao instrumenata osiguranja, hrvatski pravni sustav poznaje i zapljenu po pristanku dužnika kao instrument osiguranja.

Zapljena po pristanku dužnika predstavlja njegovu izjavu kojom daje suglasnost vjerovniku da radi naplate svoje tražbine prema dužniku zaplijeni njegovu plaću odnosno druga novčana primanja.

Ovršni zakon propisuje formu koju taj instrument mora imati da bi bio valjan odnosno da bi proizveo pravne učinke.
Pa tako ta izjava mora biti u pisanom obliku potvrđena (solemnizirana) od strane javnog bilježnika.

S obzirom na propisanu formu Ovršni zakon tu ispravu izjednačuje s pravomoćnim rješenjem o ovrsi, pa se onda i taj instrument osiguranja javlja kao vrlo efikasan i ekonomičan način osiguranja tražbina.
 

Registar zadužnica i bjanko zadužnica

 
Hrvatski registar zadužnica i bjanko zadužnica, sukladno Ovršnom zakonu i Pravilniku o registru zadužnica i bjanko zadužnica, vodi u elektronskom obliku Hrvatska javnobilježnička komora, koja je za te svrhe u suradnji s renomiranim informatičkim kućama razvila informatički sustav zavidne razine funkcionalnosti i sigurnosti.

Osim inicijalnog razvoja sustava, Hrvatska javnobilježnička komora, ulaže značajne napore i sredstva za daljnji razvoj sustava i to zbog velikog broja zadužnica koje se u praksi koristi ali i zbog same prirode informatičkih tehnologija koje zahtijevaju konstanto unapređivanje i usklađivanje s naprecima koji se na tom polju događaju velikom brzinom.
 

Postupak osiguranja

• javnobilježničko osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnoga prava na temelju sporazuma stranaka
• javnobilježničko osiguranje prijenosom vlasništva na stvari i prijenosom prava

 
Javnobilježničko osiguranje novčanih tražbina regulirano je Ovršnim zakonom, te je izjednačeno po svojim učincima sa sudskim osiguranjem novčanih tražbina.

Naime kada pričamo o javnobilježničkom osiguranju novčane tražbine, moramo napraviti razliku između osiguranja tražbine zasnivanjem založnog prava na stvari, pravu ili novčanom primanju dužnika i osiguranja tražbine prijenosom vlasništva na stvari (pokretnina ili nekretnina) i/ili prijenosom prava sa dužnika na vjerovnika.

Bez obzira o kojoj se vrsti osiguranja radi, krajnja svrha im je ista, a to je da se vjerovniku dade dodatna sigurnost da će dužnik ispuniti odnosno vratiti svoj dug.

Javnobilježničko osiguranje zasnivanjem založnog prava uspostavlja se temeljem Sporazuma stranaka o osiguranju novčane tražbine uspostavom založnog prava koji mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave, a isto vrijedi i za Sporazum stranaka o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva ili prava.

Iako obe vrste osiguranja tražbina imaju istu svrhu, iako oba spadaju u stvarnopravna sredstva osiguranja novčanih tražbina te se oba uspostavljaju na temelju sporazuma vjerovnika i dužnika (znači dobrovoljno) između njih postoje znatne razlike.

Sporazum stranaka o osiguranju novčane tražbine uspostavom založnog prava predstavlja temelj za upis hipoteke na nekretnini, upis založnog prava na pokretnini, upis založnog prava na novčanim primanjima,…

Sporazum o osiguranju tražbine prijenosom vlasništva ili prijenosom prava predstavlja temelj za prijenos prava vlasništva na nekretnini, za prijenos prava vlasništva na pokretnini, za prijenos nositelja subjektivnog prava,…

Za razliku od Sporazuma kojim se uspostavlja založno pravo, Sporazum o osiguranju tražbine prijenosom vlasništva ili prijenosom prava svoju svrhu ispunjava na način da se vjerovnik upiše kao vlasnik stvari kojom se osigurava neka tražbina umjesto dužnika, odnosno prijenosom nositelja nekog subjektivnog prava sa osobe dužnika na osobu vjerovnika.

Osnovna i najvažnija razlika između ova dva instrumenta osiguranja je ta da vjerovnik u slučaju neispunjenja svoje tražbine (duga) koju ima prema dužniku u slučaju založnog prava, svoju tražbinu naplaćuje iz vrijednosti stvari ili prava na kojoj je zalog uspostavljen a u slučaju da ne naplati svoju tražbinu (dug) u cijelosti iz založene stvar ili prava njegova tražbina (dug) se ne gasi, dok u slučaju prijenosa vlasništva ili prava kod neispunjenja tražbine, vjerovnikova tražbina se gasi bez obzira na to da li je on iz stvari ili prava koje je dužnik prenio na njega uspio u potpunosti naplatiti svoju tražbinu (dug).