Tijekom rasprave ministar Habijan je detaljno obrazložio predložene zakonodavne izmjene o uvođenju doživotnog zatvora i novog sustava nadzora. Ministar je uvodno istaknuo da sama kaznenopravna sankcija može imati svojevrsni odvraćajući efekt prema potencijalnim počiniteljima i poslati jasnu poruku, no naglasio je da je lanac prevencije puno širi.
"Kazneni zakon dolazi tek na kraju, kada su se tragični događaji već dogodili, zbog čega je iluzorno očekivati da će se samo strožim kaznama spriječiti svako teško ubojstvo. Fokus se stoga mora apsolutno staviti na prevenciju, edukaciju i druge dionike unutar cijelog sustava" rekao je ministar.
Kao ključni dio reforme ministar je izdvojio tri smjera djelovanja radne skupine. Prvi je uvođenje samog instituta doživotnog zatvora, čime bi Hrvatska, uz Portugal, prestala biti jedina članica Europske unije bez takve sankcije. Drugi smjer je redefiniranje postojeće sigurnosne mjere nadzora, koja se više neće izricati na početku izvršenja kazne, što je ministar ocijenio nelogičnim jer se ne može nagađati što će biti za petnaest ili dvadeset godina, već će se njezino provođenje preispitivati nekoliko mjeseci prije samog izlaska osuđenika na slobodu.
"Najvažnijim segment je treći smjer, a to je donošenje posebnog zakona o tretmanu i smještaju osoba po punom izvršenju kazne zatvora. Nositelj tog zakona bit će Ministarstvo zdravstva jer se ne radi o kaznenopravnom kažnjavanju niti o klasičnom zatvoru, za što nakon odslužene kazne više nema pravne osnove, već o postzatvorskom tretmanu. Taj bi se zakon primjenjivao na ubrojive osobe koje su izdržale kaznu dulju od deset godina za najteža kaznena djela protiv života, tijela, spolnog integriteta ili osobnih sloboda, a nisu bile na uvjetnom otpustu" objasnio je ministar.
Ako mješovito povjerenstvo sastavljeno od psihijatara, psihologa i socijalnih radnika procijeni da je osoba i dalje opasna po društvo, sud bi u izvanparničnom postupku odredio njezin smještaj u posebnu ustanovu, odvojenu od zatvorskog sustava. Ministar je dodao da bi se svake godine do osamnaest mjeseci radila nova evaluacija i procjena stanja te osobe.
"Ovaj model nije novina u Europskoj uniji jer su prilikom izrade proučavani belgijski, norveški, austrijski i njemački modeli" rekao je ministar.
Posebno je istaknuo njemački model koji je uspješno prošao test Europskog suda za ljudska prava jer ispunjava stroge uvjete individualiziranog pristupa i osiguravanja specifičnih smještajnih uvjeta za tretman, a ne za liječenje, pa te osobe ne bi potpadale pod Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.
Odgovarajući na kritike sugovornika o tehničkoj provedbi, ministar je poručio da u Hrvatskoj, u odnosu na ukupan broj stanovnika, pod ovim institutom ne bi bio krug od stotinu ili tisuću ljudi, već bi se radilo o relativno malom broju osoba, što potvrđuje i primjer znatno veće Njemačke u kojoj je trenutno tako smješteno osamdesetak ljudi.
U pogledu uvjetnog otpusta, ministar je potvrdio da predloženo rješenje predviđa mogućnost traženja otpusta nakon odsluženih dvadeset i pet godina, što je najstroži maksimum u usporedbi s praksom drugih europskih zemalja gdje ta granica varira od petnaest godina naviše. Time se zadržava teoretska mogućnost rehabilitacije na kojoj inzistira i Europski sud za ljudska prava.
Osvrnuo se i na konkretan slučaj ubojstva u Drnišu, napomenuvši da je tamošnji počinitelj odslužio cijelu kaznu od petnaest godina i da država tada nije imala nikakvu pravnu osnovu da ga zadrži u zatvoru, što dodatno opravdava potrebu za novim zakonom koji će pokriti takve buduće situacije.
Govoreći o proceduri nadzora nad radom sutkinja u tom ranijem predmetu, ministar je pojasnio da ministar pravosuđa, uprave i digiitalne transformacije ne donosi odluke o stegovnim postupcima, već to čini Državno sudbeno vijeće na koje je prebačena odgovornost za imenovanja, razrješenja i napredovanja sudaca.
Ministar je izrazio mišljenje da bi bilo dobro kada bi Državno sudbeno vijeće više komuniciralo s javnošću i medijima te objašnjavalo svoje odluke od slučaja do slučaja. Zaključno je odbacio tvrdnje da je riječ o ishitrenoj reakciji na tragediju te poručio da niti jedan dionik pravosuđa ne može sam donijeti promjene, već je potreban zajednički iskorak svih u sustavu kako bi se postigla stvarna poboljšanja.
IZVOR: HRT