Europski parlament nastao je proširenjem Zajedničke skupštine Europske zajednice za ugljen i čelik koja je postala zajednička skupština svih triju nadnacionalnih europskih zajednica koje su u to vrijeme postojale. Skupština je poslije dobila naziv „Europski parlament”. S vremenom je ta institucija, čije zastupnike od 1979. izravno biraju građani država članica, pretrpjela brojne promjene. Stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona Parlament je postao jednakopravan partner Vijeća u zakonodavnom postupku.
Pristupanjem Hrvatske 1. srpnja 2013. najveći mogući broj zastupničkih mjesta privremeno se povećao na 766 kako bi Parlament primio 12 hrvatskih zastupnika izabranih u travnju 2013. (u skladu s člankom 19. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske).
Za izbore u 2014. ukupan broj zastupničkih mjesta smanjio se na 751. Raspodjela mjesta ponovno će se revidirati pravovremeno prije izbora koji će se održati 2019.
Jedinstvenim europskim aktom ojačana je uloga Parlamenta na pojedinim zakonodavnim područjima te je odlučeno da se za ugovore o pristupanju i pridruživanju mora dobiti suglasnost Parlamenta.
U skladu s Ugovorom iz Maastrichta, uvođenje postupka suodlučivanja na određena zakonodavna područja i proširenje postupka suradnje na druga područja označilo je početak preobrazbe Parlamenta u suzakonodavca. Njime je Parlamentu dana ovlast za konačno odobrenje sastava Komisije: to je predstavilo važan iskorak u smislu političkog nadzora Parlamenta nad izvršnom vlašću Europske unije.
Ugovorom iz Amsterdama postupak suodlučivanja proširen je na većinu zakonodavnih područja i reformiran tako što je Parlament postao suzakonodavac ravnopravan Vijeću. Za imenovanje predsjednika Komisije potrebno je odobrenje Parlamenta, čime se pojačala njegova kontrola izvršne vlasti. Ugovorom iz Nice još je više prošireno područje primjene postupka suodlučivanja.
Ugovor iz Lisabona predstavlja još jedno važno proširenje primjene glasovanja kvalificiranom većinom u Vijeću (koristeći novu metodu) i postupka. Suodlučivanje, poznato kao redovni zakonodavni postupak, postalo je najčešće korišteni postupak odlučivanja i obuhvaća posebno važna područja, kao što su zajednička poljoprivredna politika te pravosudna i sigurnosna politika.
Kao institucija koja predstavlja europske građane, Parlament predstavlja demokratsku osnovu Europske unije. Kako bi osigurao demokratsku legitimnost Unije, Parlament mora biti u potpunosti uključen u europske zakonodavne postupke te u ime građana provoditi politički nadzor nad drugim institucijama Unije.
Parlament mora odobriti sve ugovore o pristupanju novih država članica kao i ugovore o pridruživanju.Od Ugovora iz Amsterdama, ako Vijeće želi iznijeti mišljenje da postoji stvarna opasnost da neka država članica teško krši temeljna načela Europske unije, prije nego što iznese svoje preporuke ili sankcije određenoj državi članici mora dobiti pristanak Parlamenta. Suprotno tome, Vijeće mora odobriti sve izmjene Statuta zastupnika Europskog parlamenta.
Parlament u različitoj mjeri sudjeluje u usvajanju zakonodavnih akata Unije, u skladu s pravnom osnovom svakog pojedinog akta.
Parlament je jedno od dva nadležna tijela za proračun - uključen je u proračunski postupak od pripremne faze, posebno u vezi s određivanjem općih smjernica i vrsta rashoda. Usvaja proračun i nadgleda njegovo izvršenje te daje razrješnicu o izvršenju proračuna
Parlament je 1981. počeo neformalno potvrđivati imenovanje Komisije ispitujući i odobravajući njezin program. Međutim, tek se od stupanja na snagu Ugovora iz Maastrichta (1992.) traži njegovo odobrenje prije nego što države članice imenuju predsjednika i članove Komisije kao kolegijalno tijelo. Ugovorom iz Amsterdama otišlo se korak dalje zahtijevajući od Parlamenta posebno odobrenje za imenovanje predsjednika Komisije, prije imenovanja drugih članova kolegija. Parlament je 1994. također uveo saslušanja kandidata za povjerenike. U skladu s Ugovorom iz Lisabona kandidat za predsjednika Komisije treba biti odabran prema rezultatima europskih izbora. Parlament ima ovlasti pokrenuti postupak pred Sudom EU ako neka druga institucija prekrši Ugovor.
Kada građani Unije žele iskoristiti svoje pravo na predstavke, naslovljavaju ih na predsjednika Parlamenta. U pogledu Europske građanske inicijative, Parlament organizira saslušanje s izlagačima iz uspješno registriranih europskih građanskih inicijativa.
Od 1979. godine članovi Europskoga parlamenta biraju se neposredno svakih pet godina. Ustrojstvo i način rada Europskog parlamenta utvrđuju se Poslovnikom. Politička tijela, odbori, izaslanstva i klubovi zastupnika upravljaju aktivnostima Parlamenta.
Europski parlament ima 751 zastupnika, raspodijeljenih među državama članicama na sljedeći način: Njemačka − 96, Francuska − 74, Italija i Ujedinjena Kraljevina − 73, Španjolska − 54, Poljska – 51, Rumunjska – 32, Nizozemska – 26, Belgija, Grčka, Mađarska, Portugal i Češka Republika – 21, Švedska – 20, Austrija – 18, Bugarska – 17, Finska, Danska i Slovačka – 13, Hrvatska, Irska i Litva – 11, Latvija i Slovenija − 8, Cipar, Estonija, Luksemburg i Malta – 6.
Raspodjela mjesta ponovno će se revidirati pravovremeno prije izbora koji će se održati 2019.
Zastupnici se u Parlamentu ne povezuju u nacionalnim izaslanstvima, nego u transnacionalnim skupinama prema svojem političkom opredjeljenju.
U načelu Parlament održava 12 četverodnevnih sjednica u Strasbourgu i šest dvodnevnih sjednica u Bruxellesu.