Sloboda kretanja unutar Europske unije dovodi do situacija da se sve veći broj osoba kreće iz jedne države članice u drugu radi zaposlenja ili života nakon umirovljenja, a što posljedično često rezultira time da su građani EU vlasnici imovine u različitim državama članicama. Tomu treba pridodati i sklapanje brakova među građanima EU koji su državljani različitih država članica ili njihovu prisutnost u državi članici koja nije država njihova državljanstva. U slučaju smrti tih osoba otvaraju se brojna nasljednopravna pitanja s prekograničnim elementom. Budući da europsko stanovništvo stari, problem je tim izraženiji. Ocjenjeno je da otprilike 4,5 milijuna osoba umire svake godine u EU, a što obuhvaća imovinu u ukupnoj vrijednosti od 646 milijarde EUR godišnje. Izneseno je i da se razumno može pretpostaviti da otprilike 9 – 10% nasljeđivanja od ukupnog broja (cca 450.000 slučajeva) uključuje međunarodno obilježje, a na što otpada imovina u ukupnoj vrijednosti od 123,3 milijarde EUR godišnje.
Stoga je 4. srpnja 2012. donesena Uredba br. 650/2012 o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju (SL EU, L 201, 27. 7. 2012.).
Unatoč iscrpnim odredbama o području primjene, priznanju i izvršenju odluka o nasljeđivanju odnosno javnih isprava i sudskih nagodbi, izdavanju Europske potvrde o nasljeđivanju i njezinim učincima, kao i odgovarajućim obrascima za izdavanje Potvrde, primjena Uredbe br. 650/2012 o nasljeđivanju može biti vrlo izazovna, a na što ukazuju problemi iz prakse (vidi više infra).
